Ako je slika tačna, onda je poruka porazna. Kandidat za službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost dolazi na intervju sa roleksom na ruci i jaknom vrijednom 20.000 eura. Ne na diplomatski prijem, ne na gala večeru, već na razgovor za ulazak u jednu od najosjetljivijih državnih institucija.

To nije stvar ukusa. To je stvar sistema.

U zemlji u kojoj se prosječna plata vrti oko minimuma dostojanstva, a mladi bježe jer ne vide šansu, neko bez ikakvog problema demonstrira imovinu koja višestruko premašuje godišnje prihode većine građana – i to pred institucijom koja bi trebalo da štiti državu od upravo takvih anomalija.

Pitanje nije ko je taj kandidat. Pitanje je: ko je procijenio da je to normalno.

ANB nije modna pista, niti klub za privilegovane. To bi trebalo da bude institucija u kojoj se ulazi provjerom porijekla imovine, profesionalne biografije, integriteta i bezbjednosne pouzdanosti. Ako neko već na ulazu šalje poruku “novac nije problem”, onda država mora da odgovori – čiji novac i zašto nije problem.

Još opasnije od same slike je tišina institucija. Niko da kaže: da li je provjeravano porijeklo imovine? Da li je kandidat prijavio vrijednosti koje nosi? Da li se uopšte postavlja pitanje kako se sa takvim životnim stilom konkuriše za službu koja traži diskreciju, skromnost i odsustvo interesa koji mogu biti predmet ucjene?

Ovo nije pojedinačni incident. Ovo je simptom. Godinama slušamo o borbi protiv kriminala, o reformi bezbjednosnog sektora, o evropskim standardima. A onda dobijemo sliku koja govori više od stotinu strategija.

Ako je ovo nova normalnost, onda se ANB ne reformiše – ona se pretvara u ogledalo društva u kojem je moć novca jača od pitanja, a bahatost zamjena za integritet.

Država koja dozvoli da joj bezbjednosni sektor izgleda ovako, ne treba da se pita zašto nema povjerenje građana. Treba da se zapita da li još ima državu.

Borba protiv kriminala ne počinje saopštenjima. Počinje na vratima institucija. A ta vrata su, očigledno, širom otvorena.

Tagovi