Čim politički predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori otvore pitanje srpskog jezika – koji je po svim relevantnim podacima najbrojniji jezik u državi – ili pitanje dvojnog državljanstva, istog trenutka kreće organizovana hajka. Medijska, politička i „građanska“. Uvijek ista matrica, iste optužbe i isti refren: „ruše se temelji države“, „ugrožava se suverenitet“, „otvara se opasna tema“.

To nije slučajno. To je sistem.

Licemjerje tog narativa je ogoljeno do kraja. U zemlji koja se kune u demokratiju, evropske vrijednosti i ljudska prava, jedan narod – i to najbrojniji ili jedan od dva najbrojnija – tretira se kao da mora da ćuti, da se ne vidi i da ne traži ništa. Kao da mu je dozvoljeno samo da glasa, ali ne i da pita. Kao da mu je namijenjena uloga političkog geta.

Sve ostalo je „provokacija“.

Srbi u Crnoj Gori decenijama su učeni da je normalno da nemaju ono što imaju drugi. Da je normalno da njihov jezik nema puni institucionalni status. Da je normalno da se njihova kulturna, identitetska i politička pitanja proglašavaju prijetnjom državi. Da je normalno da se svaka inicijativa automatski kriminalizuje.

I danas, poslije 2020. godine, ta logika nije nestala. Samo je promijenila ambalažu. Umjesto otvorenog DPS-ovskog pritiska, sada se koristi „građanska“ retorika, selektivna briga za državu i lažni strahovi od destabilizacije. Suština je ista: Srbi ne smiju ništa da traže.

Sve je, suštinski, isto kao u vrijeme DPS-a.

A istina je jednostavna i neoboriva: da nije bilo srpskog naroda u Crnoj Gori, vlast se 2020. godine nikada ne bi promijenila. Da nije bilo srpskih glasova, ne bi bilo ni promjena, ni rušenja tridesetogodišnjeg režima, ni priče o demokratiji, ni „novoj Crnoj Gori“.

I umjesto zahvalnosti, dobijamo poruku da treba da se vratimo u ćošak. Da ne talasamo. Da ćutimo „zarad stabilnosti“. Da zaboravimo ko smo i šta smo – zarad tuđe interpretacije države.

To nije demokratija. To je produžetak starog sistema drugim sredstvima.

Ako je otvaranje pitanja jezika, identiteta i osnovnih prava „rušenje države“, onda je problem u toj državi, a ne u onima koji ta pitanja postavljaju. Država koja se boji najbrojnijeg jezika i jednog od svojih konstitutivnih naroda – nije stabilna država, već duboko nesiguran projekat.

Vrijeme je da se to jasno kaže: Srbi u Crnoj Gori nijesu gosti, nijesu remetilački faktor i nijesu privremena pojava. Oni su temelj ove države jednako kao i svi drugi. I imaju puno pravo da pokreću inicijative, da traže ravnopravnost i da ne budu tretirani kao politički problem.

Sve drugo je bruka. I sramota.

Tagovi