Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva 

U mom djetinjstvu riječ botun je imala sasvim drugo značenje od onog kako je poznajemo danas.
Botun je bio dugme.
Nešto malo, obično, svakodnevno.

Riječ koja se, istina rijetko u toj formi, izgovarala bez naroĉite težine i bez ikakvih zadnjih namjera.
Čula se ponekad, naročito među ljudima koji žive pri obali, među onima koji su je donijeli sa hrvatskog prmorja, iz jednog drugačijeg vremena i drugačije kulture govora.
Botun tada nije loše mirisao.

Botun tada nije bio politički projekat čemu je danas, nažalost, sinonim.
Botun je tada bila prolazna stvar, neprimjetna, nije bio problem.

Danas jeste. Ne zato što je Botun kriv, nego zato što su ga takvim napravile neodgovorne grupe crnogorskih političkih bandita.

Riječ je nasilno izvučena iz svog prirodnog značenja i pretvorena u simbol svega onoga što u ovoj državi ne funkcioniše ili je sasvim nakaradno.
Geografski pojam u Crnoj Gori gurnut je u pogrešan pravac i sveden isključivo na priču o otpadnim vodama – ima tu simbolike jer poslednjih decenija samo to političari ostavljaju iza sebe.

Onda dolazimo do neizbježne visoke politike. Tu botun prestaje biti riječ i postaje naše pravo ogledalo.

Ako postoji jedna osobina koja savršeno opisuje i DPS i gotovo sve današnje vladajuće partije – to je licemjerje.
To je njihov zajednički imenitelj, njihov prepoznatljivi politički brend.

DPS je godinama ovaj projekat gurao, branio, pravdao i predstavljao kao civilizacijski iskorak.
Prodavao i preprodavao.
Davao ga i oduzimao Bemaxu.

Današnja vlast, oni koji su ranije postojali i oni „nerođeni apostoli“, ga je kritikovala, osporavala, koristila kao argument protiv mrske DPS vlasti.
Onda, čim su sjeli u fotelje, kao da su tu rođeni, nastavili su tamo gdje su ovi prvi stali, jer nisu stigli do kraja.
„Mora se zbog partnera, zbog EU, zbog ekološke katastrofe, zbog penala i kazni“ – bez dobrog objašnjenja, bez trunke dosljednosti.

Jedni su Botun branili dok su vladali, drugi ga danas brane dok tvrde da su sve suprotno od DPS-a.

Razlika je samo u boji dresa a materijal je jednako jeftin i providan.
Svi su glasali za desetine odluka da se postrojenje izgradi.
Igra je ista, čak su i mnogi naredbodavci isti.

Ono što, za mene, ovu priču čini posebno problematičnom nije samo politička nedosljednost, na to smo skoro navikli, već grubo gaženje zdravog razuma i elementarnog osjećaja za pravdu.

Sitacija je otprilike takva kao da se vi i vaši rođaci dogovorite o podjeli porodične imovine. Dogovor postoji, pismeni sporazum takođe da se dijelimo, svi znaju što je čije, jer svi znaju čiji je Botun ali se ta „stvar“ do danas ne sprovede u katastru.

Onda jedan od rođaka, pozivajući se na taj administrativni propust, odluči da na dijelu koji pripada drugim rođacima izgradi kuću.
Ili još gore – deponiju.
Svima bi bilo jasno da je to bezobrazluk. Pravna akrobatika jačeg ali moralna katastrofa, za koju nikog u Crnoj Gori nije briga.

Upravo to se danas dešava u Zeti.

Podgorica i Zeta su se podijelile u dvije opštine.
Botun će, i to je nesporno, pripasti opštini Zeta.

Ipak, i pored toga, grad Podgorica nastavlja da gradi, ignorišući protivljenje Zete, ponašajući se kao da dogovor ne postoji, kao da teritorija nema svoje stanovnike, kao da se tu radi o ničijoj zemlji.

Sve se pravda činjenicom da razgraničenje još nije sprovedeno u katastaru a upravo je Podgorica ta koja godinama pokazuje nemar da se to formalno dogovori i završi.
O Vladinim najnovijim obećanjima da će se srediti problem „crvenog mulja“ a isti se nije sredio punih pet godina nove vlasti, nije se ni pomjerio u pravcu rješavanja, ne treba trošiti riječi.

Sve to više nije prosta i puka administrativna greška. To je, sasvim sigurno, svjesna zloupotreba sistema od strane „jačeg“.
To je politika sile, umotana u birokratske papire što je svijestveno svima koji vladaju u Crnoj Gori, decenijama.

Vjerujem da upravo zbog svega toga u Botunu danas ne leži problem zbog otpadnih voda.
Botun je možda, više od ostalog, problem zbog političkog otpada koji se godinama taloži uvijek na istim mjestima po našoj državi, bez obzira ko je na vlasti.
Nekada sam riječ botun znao kao riječ za dugme.
Danas je možda dugme za uzbunu.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi