Politička buka ili drmanje kaveza: Kad me pomene starleta Ranka Krivokapića – zaboli me i puca mi u predjelu donjih ekstremiteta

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

U javnom prostoru Crne Gore, koji je već pretrpan spinovima i lažnim moralnim vertikalama, posebno odjekuje kada se ponovo javljaju potrošeni glasovi – ne zbog argumenata, nego zbog navike da proizvode buku. Decenijama su hranili podjele, a danas bi da dijele lekcije o demokratiji, medijima i „pravim vrijednostima“. To nije kritika. To je refleks.

Etiketiranje i diskvalifikacija dolaze iz istog mentalnog sklopa: ako nisi „naš“, moraš biti neprijatelj. Ako ne služiš ideološkoj potrebi, moraš biti označen. Tako se proizvodi dim. I taj dim je zagadio medijski prostor više nego zagađeni vazduh u Pljevljima ili bazeni crvenog mulja u Botunu. Razlika je što je ovo zagađenje simboličko, ali dugoročno jednako pogubno – truje javni govor i ubija svaku šansu za normalan dijalog.

Apsurdno je lijepiti etikete „desnice“ ili „radikalizma“ kada je stvarnost jednostavna: današnji „desničari“ i salonski, samoproklamovani „ljevičari“ jednako su karikature ideologija. Današnji četnici, ustaše i komite nijesu ideologije – to su projekti. Plod službi i političkog inženjeringa, korisni dok drže društvo zavađenim, a iza kulisa se trguje interesima.

I nije slučajno što se u ovakvim trenucima ponovo oglašava i nekadašnja starleta Rankovog političkog kruga. Kad god se otvore suštinska pitanja – antisrpska politika, sramne spoljnopolitičke odluke i odgovornost vlasti – nekome opet počne da se drma kavez. To je onaj refleks iz vremena kada se mislilo da se galamom, etiketama i moralnim pozama može ugušiti svaka rasprava. Danas, međutim, taj zvuk drmanja kaveza više ne proizvodi strah, već podsjeća koliko su neki ostali zarobljeni u prošlosti koju brane.

Srećom, za razliku od industrijskog otpada, ovo medijsko zagađenje je na izdisaju. Vrijeme u kojem su isti glasovi monopolizovali istinu, moral i patriotizam prolazi. Ostaje nervoza onih koji osjećaju da ih više niko ozbiljno ne sluša, pa frustracije liječe po mrežama i pamfletima.

Nijesam dio ničije ideološke sekte. Postojim imenom i prezimenom, sa svojim stavom i odgovornošću. To je, izgleda, najveći grijeh u očima onih naviknutih na kolone i tutore. Razumijem i ličnu gorčinu: jasno je zašto je starleti Ranka Krivokapića žao što danas nije starleta Aleksandra Vučića – jer mu to nikada neće biti. Postoje ljudi koji funkcionišu na prijateljstvu i povjerenju; za druge je to misaona imenica, jer su navikli isključivo na pokroviteljstvo i aranžmane. Kad toga nestane, ostane galama.

Kad u svemu i svačemu vidite Vučića, to više nije analiza – to je opsesija. A opsesija, kad potraje, prerasta u dijagnozu: grozničavo buncanje i izmišljanje besmislica. Svaki problem dobije isto ime. To nije polemika, to je simptom.

Boli, znam. Boli činjenica da je moje medijsko nasljeđe čitano, gledano i relevantno. Taj bol je stvaran. I mene, da budem precizan, boli ovo jutarnje piskaranje starlete Ranka Krivokapića – ali taj bol je više fizičke prirode, smješten u donjem dijelu leđa, sa povremenim prelaskom u istoj ravni, samo s prednje strane.

Ovdje, međutim, nije riječ ni o meni ni o Vučiću. Riječ je o pokušaju da se gubitak značaja objasni teorijom zavjere. Kad to ne uspije, ostaje buka. Javnost, srećom, razlikuje analizu od buncanja i argument od sujete. A kad se sve objašnjava jednim imenom, jasno je: problem više nije spolja. Problem je unutra.

Na samom kraju, moram da dodam još jedno zapažanje: evo, opet me zaboli na sam pomen starlete Ranka Krivokapića – baš puca, i to mi puca u predjelu donjih ekstremiteta.