Piše: Momo Joksimović
Vraneš je područje na sjeveru Crne Gore, bogato vodom, ljepotom i zemljom. Oduvijek se pamti po izvorima, vrelima, česmama, potocima malim i velikim, tihim i bučnim, stalnim i povremenim. Oni su urezali svoje korito u kamen i u pamćenje ljudi. Bez potoka, Vraneš ne bi bio ono što jeste.
Svaki potok u Vranešu ima svoj ponos i svoje ime. Neki napajaju livade i stada, neki okreću vodenice, a neki samo tiho prolaze kroz šumu, kao da čuvaju tajnu. Tamo gdje ima potoka, ima i života: ptice se skupljaju, trava je zelena, a čovjek zna da nije sam.
Zato se Vraneš pamti i po potocima. Oni nisu samo prirodna pojava, već tragovi trajanja. Kroz njih je prošla istorija, djetinjstvo, rad i molitva ovog kraja. Potok je u Vranešu više od vode – on je znak da zemlja diše i da život u Vranešu teče.
Potok nije samo voda koja teče. To je život koji pamti odakle si krenuo i zna kuda ideš. A sve dok oko nas staje, on ide dalje, tiho, uporno i čisto, kao istina koju niko ne može zaustaviti. Potok je pamćenje zemlje, žila koja hrani ljude, stoku, voćnjake i duše. On je glas predaka i korak potomaka. Potok zna imena, pamti pjesme, broji suze i radosti. Takav je bio i ostao Vraneški potok, a u njegovom srcu – Bijeli Potok.
Ne zna se kako je dobio ime: da li po brojnim bijelim stadima što su prekrivali čitav kraj, da li po bijelim bukvama pravljenim kad vode Bijelog Potoka muškarci nagna, a da li i po visokim bijelim smetovima snijega, ili možda bijelom brašnu iz brojnih vodenica. Možda od svega po malo.
Bijeli Potok je malo mjesto, više zaseok nego selo, sa tridesetak i nešto kuća, ali veliki svijet u malom prostoru. Tu smo rođeni, tu je svaka stopa zemlje znala čovjeka, a svaki čovjek znao zemlju. Kroz to mjesto teče potok koji izvire sa Isakova vrela. A snagu dobija od brojnih izvora: Grubanovog, Blažovog, Pujovog, Daninog, Čovića, Joksimovića, Jocovića, Minića, Madžgalja, Rovčana, Šestovića, Živkovića, Lekovića, Cmijanića, Vukovića, Vraga… Svaki izvor kao da je nosio prezime, karakter i sudbinu onih koji su kraj njega živjeli.
Na tom kratkom potoku, dugom jedva nekoliko stotina metara, bilo je sedam vodenica. Sedam srca što su mljele žito, a s njim i brige i nadu. U vrijeme kad je svako domaćinstvo sijalo i žnjelo, taj hljeb je bio život. Od tog brašna se živjelo, radilo, podizala djeca i čekale bolje godine.
Bijeli Potok je bio bogat stokom i ljudima. Bilo je jagnjadi, jaradi, omladine, odraslih, a svaka kuća je imala od trideset, pedeset pa i preko sto pedeset brava, kao i krupnih grla stoke. Nije bilo kuće bez dobrog konja – a dobre gazde i tovarnog i jahaćeg sedlanika. Svaka kuća je imala svoj katun. Izlazilo se u maju oko Đurđevdana, kad se uvede zabrana u livadama, a vraćalo u jesen kad se sve pokosilo i požnjevlo, da se ne učini šteta od brojnih stada. Red je bio zakon, a zakon čast.
Po Bijelom Potoku se stalno orila graja – od zvona sa stada, od pjesme čobana i čobanica. Prolamala se Vranešom pjesma Milke, Dane, Zage, Zeke, Mite, Kose, Milice, Rade… A odgovarali su im momačke pjesme Daga, Mića, Mlađa, Pela, Veka, Radivoja, Slavka, Boža, Mola…
Svako veče, naročito tokom dugih zimskih noći, u Bijelom Potoku se sjedjelo na sijela, prelime i igrankama. Kod Isaka, na vrhu Bijelog Potoka, ili kod Vlda i Zoreke na Međe – tu se pričalo, pjevalo, smijalo i plakalo. Tu se učilo šta znači biti čovjek, komšija, domaćin.
Bože, kako je bilo živo i životno. Sve je puno snage, zdrave vedrine, dobrote i ponosa. Nije bilo mnogo, ali bilo je svega. Danas su neke od tih kuća porušene, kao Isakova, ali nijesu porušene u pamćenju. Jer dok se pamti potok, pamti se i kuća, prag i ognjište.
Bijeli Potok nije samo mjesto na karti. On je zavičaj, škola života i knjiga bez korica. On nije samo pjesma…
On trči kroz nas, kroz sve koji su iz njega potekli. Dok god se priča, potok ne presušuje. I zato ovaj esej nije samo o vodi. Ovo je esej o jednom vraneškom selu, a potok nosio njegove glasove dalje, da ih ne proguta zaborav. Ovo je esej o ljudima, radu, pjesmi, poštenju i životu koji je znao za rad, red i radost.
Ovo je esej za pamćenje.
A u srcu tog potoka stajale su sedam vodenica, kao sedam stražara života. Nijesu to bile samo građevine od drveta i kamena, već živa bića. Kad nabuje voda, one su duboko mumlale, a kad se potok smiri, tiho pjevale, kao da razgovaraju među sobom i sa ljudima.
Svako točilo znalo je ruku domaćina, svako kamenje i žito iz svoje njive. Dok su se kameni žrvnjevi okretali, mljeo se brašno, ali i vijekovi truda, strpljenja i nade. Taj zvuk vodenica bio je muzika Bijelog Potoka – pjesma rada i hljeba i opstanka. Dok su vodenice radile, znalo se da će biti hljeba, da će biti života i da potok nije sam.
Potok tiho teče kroz vrijeme, noseći u sebi priču predaka i svakodnevnicu čovjeka. On nije samo voda, već živa nit koja spaja prirodu, život i opstanak sela.
Potok hrani zemlju i ljude dajući snagu i podstiče ljude da traju.
Potok je tihi čuvar zavičaja, koji pamti dječiju igru, seoske radosti, veselja i tuge, ali koji tiho žubori kao riječ prirode, prateći korake ljudi i podsjećajući da sve teče, mijenja se i ide svojim putem, baš kao i život.
Dok god žubori, zna se da ima života, nade i trajanja. Bijeli Potok nikad ne presušuje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
