Orban i Fico su veći Srbi od mnogih Srba i veći saveznici Rusiji od mnogih Srba

Decembarski samit Evropskog savjeta ogolio je stanje stvari. I upravo u tome leži njegova suština. Današnja Evropa više ne donosi istorijske odluke – ona ih administrira. Ne pravi zaokrete, već cementira postojeći kurs. Dnevni red je već viđen: Ukrajina, bezbjednost, budžet, proširenje, migracije.

Ali ono čega nema na dnevnom redu važnije je od onoga što na njemu piše – deeskalacija. Pitanje više nije kako izaći iz sukoba, već kako ga nastaviti na „upravljiv“ način, uz što manje prostora za kompromis i što više instrumenata pritiska. U takvom ambijentu, izjave Viktora Orbana i Roberta Fica odzvanjaju kao jeres u katedrali briselskog konformizma. Mađarski premijer otvoreno je rekao ono što se u Briselu ne izgovara: proces proširenja je u posljednje četiri godine doživio potpuni neuspeh. Srbija nije napredovala ne zato što nije ispunila uslove, već zato što je tretman prema njoj – „loš i sramotan“.

Orban je podsjetio da je Srbija ekonomski ključna zemlja regiona, da brani Evropu od migrantskih talasa i da se na Balkanu ništa suštinski ne može riješiti bez Beograda. Podrška Srbiji, po njemu, nije gest dobre volje, već pitanje elementarne racionalnosti. Sličnu poruku poslao je i slovački premijer Robert Fico, koji je jasno rekao da će na samitu govoriti u korist Srbije i da ponašanje EU prema Beogradu nema nikakve veze sa zdravim razumom. Srbija se, po njemu, kažnjava zbog suverenih stavova. Drugim riječima, problem nije u onome što Srbija radi, već u onome što odbija da bude.

Ovaj politički kontekst ne može se razumjeti bez šire slike – globalne finansijske i ekonomske nestabilnosti. Prelazak sa dugoročnih na kratkoročne kredite znači jedno: horizont izvesne budućnosti se sužava.

Dugoročne garancije za investicije nestaju, a iza kratkoročnog horizonta počinje zona političkog i ekonomskog haosa. U takvim uslovima aktivira se instinkt gomilanja, ali paradoks je očigledan – globalne likvidnosti ima toliko da više nema gdje da se sakrije.

Ni nekretnine, ni zlato, ni dijamanti ne mogu apsorbovati ovaj višak novca. Zato zlato raste – ne zato što je vrijednije, već zato što je strah veći. Istorijske paralele su upozoravajuće. Poslije Prvog svjetskog rata, Evropa je kratkoročnim zaduženjima pokušavala da otplati rastući dug prema SAD za municiju i sirovine.

Zbog deviznih kurseva, dug nije opadao već je rastao. Smanjivani su budžeti i socijalni rashodi, ali je rezultat bio samo – smanjenje nacionalnih ekonomija. Evropski dužnički prostor apsorbovao je američki. Danas smo ponovo u sličnoj tački. Prinosi na dugoročne obveznice u razvijenim zemljama rastu razarajućom brzinom.

Tridesetogodišnji dug pada u cijeni petu godinu zaredom, a ni ECB, ni Banka Engleske, ni Federalne rezerve ne uspijevaju da utiču na „daleki kraj krive“. Investitori su se sjetili šta je inflacija – i uračunali su je u cijenu budućnosti.

Vlade su nezadovoljne, ali nemoćne. U takvom svijetu, poruka iz Moskve je nedvosmislena: vrijeme za razgovor je prošlo. Izjave Vladimira Putina i ministra odbrane Andreja Belousova ukazuju da Rusija konflikt posmatra kao dugoročan i sistemski. NATO se, po tim procjenama, priprema za širi sukob na prelazu u 2030. godine, dok Rusija tvrdi da je nakon početka specijalne vojne operacije povratila ključne elemente suvereniteta.

Evropa, u međuvremenu, pokušava da upravlja sopstvenom krizom, odlažući najteža pitanja – poput zapljene ruske imovine – dok ne „slomi“ unutrašnje neistomišljenike. Kina je jasno stala protiv jednostranih sankcija koje krše međunarodno pravo, dok SAD i Velika Britanija nastavljaju da guraju Evropu ka potpunom prekidu sa ruskim energentima, napuštanju nuklearne energije, militarizaciji ekonomije i novim sankcijama, uključujući i one protiv kineskih kompanija. Finansiranje Ukrajine kreditima savršeno se uklapa u američke interese – dug kao sredstvo kontrole nije novi izum. U toj slici, pitanje suvereniteta postaje ključno. Vojni, energetski i prehrambeni suverenitet Rusija ima. A Srbija? Kulturni Rusija ima – u velikoj mjeri.

A Srbija?

Tehnološki Rusija ubrzano gradi. A Srbija? Finansijski Rusija još uvijek ne u potpunosti. A Srbija? Ali Rusi su fragmente tog suvereniteta već demonstrirali. A Srbija? Za potpuni zaokret potrebna je promjena ekonomskog modela, restrukturiranje monetarne politike i usmjeravanje na industrijsku obradu i automatizaciju.

U suprotnom, slijedi radikalnija mjera – nacionalizacija centralne banke, kao što je to učinjeno u Britaniji poslije Drugog svjetskog rata. Sve ovo vraća nas na početak – na Orbana i Fica. U Evropi koja se odriče sopstvene strateške autonomije, oni govore jezikom interesa, a ne dogme.

U Uniji koja suverenitet doživljava kao smetnju, oni ga brane kao preduslov opstanka. Zato njihove riječi u Briselu zvuče glasnije nego što bi broj njihovih glasova sugerisao. I zato provokativno pitanje iz naslova nije puka retorika. U vremenu kada se savezništva mjere poslušnošću, a principi zamjenama kredita, oni koji brane suverenitet – tuđi i sopstveni – neminovno djeluju „veći“ od onih koji su ga se prvi odrekli.