„Ne snimaj u školama, zamjeriće Hrvatska“ Slaviša Čurović o skandaloznim sabotažama zbog „Tvrđave“

To su sati poziva, ispitivanja, totalnog mraka u komunikaciji, dani neizvjesnosti kakvu ne pamtim, dani objašnjavanja da je ovo serija o ljubavi i raspadu SFRJ, a ne pamflet neke budale.

Serija „Tvrđava“, čija je radnja smještena u devedesete godine u Kninu, osvojila je srce publike. Posljednja epizoda emitovana je na RTS u nedjelju uveče, a glumac Slaviša Čurović odigrao je jednu od glavnih uloga – Cvareta, oca glavne junakinje Darije. On se oglasio nakon što je pogledao posljednje epizode.

-Jednom kad se budem osvrnuo na ceo ovaj grandiozan, umjetnički besprekoran projekat, reći ću hvala svima, i Milošu Avramoviću, Saši Hajdukoviću, Tatjani Žeželj, Starčeviću, hvala Kolji Pejakoviću, Dariji Vučko, Zrnićkoj, Friganović, Mićović… svima, da ne nabrajam. Marku Kovačeviću i Stevanu Katiću onoliko, jer bez njih ne bismo snimali u Nikšiću – napisao je glumac i nastavio:

-Onda ću reći koliko smo se oznojili i koliko sam dana proveo viseći na telefonu da bih objasnio zašto treba i valja da se snima u Nikšiću, koji sam predložio iz svog stalnog ubjeđenja: „Uradi nešto za Crnu Goru!“ To su sati poziva, ispitivanja, totalnog mraka u komunikaciji, dani neizvjesnosti kakvu ne pamtim, dani objašnjavanja da je ovo serija o ljubavi i raspadu SFRJ, a ne pamflet neke budale… Strah, strah i amaterizam svuda uokolo, a mi u vihoru priprema…

Čurović je pomogao producentima da snime priču u Nikšiću, koji glumi Knin u seriji.

-Ne bih o kome se radi, svi sve znaju po Crnoj Gori ko je odlučivao i kako i kojom brzinom… Dani larme dukljanske na Marka Kovačevića, natpisi o četništvu, zaletanje na mene ispred Onogošta od ostrašćenih momaka dukljanske provinijencije, preživjeti u gradu moje majke i oca da se izgovara „posrbice“, meni koji nemam drugi grijeh sem što sam Srbin. Na njihovu nesreću, i uspješan Srbin zbog svog dara da radim uvijek u skladu sa najvećim očekivanjima svaki posao. Uz odgovornost za posao, sa krajnjom posvećenošću. I brzoga, nekad i prebrzoga jezika… Takve i pameti, često na svoju štetu… ali bez zle misli…

Slaviša je otkrio da mu nisu svuda bila otvorena vrata.

Bili su to dani kada me zovu i mole ko me već moli: „Ne snimajte u crnogorskim školama, naljutiće se zvanična Hrvatska.“ Dotle je išlo. Četiri sata telefonskog ubjeđivanja da snimamo seriju, a ne reklamu za rat… Ne vrijedi. Ne može u školi… idemo dalje, opet, i opet, i iznova. Dani kada moram preko najvažnijih ljudi u zemlji dolaziti do odgovornih za potpise dozvola, koje stižu kad je već nada izgubljena, jer Katić i Kovačević, rijetko dobri ljudi i gradonačelnici, shvataju šta je ovo i kakva je prilika.

-Znam moju Crnu Goru, uspjeh se ne oprašta nikako. Digli smo standarde svega, napravili 11 epizoda za antologiju i išlo je u isto vrijeme na RTS i RTCG. Prvi put posle skoro 30 godina. I opet će, sasvim drugi projekat – ljubavni iz sadašnjosti – zasijati, sniman u Herceg Novom ove godine, a biće prikazan sljedeće. Ovoga puta je bilo brzo, nije Knin, Herceg Novi je. Jer da nas ima i da umijemo, snimalo bi se svake godine po deset projekata iz svih zemalja kod nas. Ne bih ja sam vukao kao konj bez ikakvog interesa sem da Crna Gora dobije znanje o kulturi. Ovako ostaje da čekamo to znanje, da dođe na red. A ono, to čekanje, u crnogorskim uslovima traje mnogo dugo. A još nekad ćemo pričati o ovome nadugo i polako… Ponosan sam na „Tvrđavu“ i moje drage kolege sve do jednoga – zaključio je Čurović.

(Kurir.rs)