Selektivan pristup Zaštitnice pod lupom.
Slučaj u kojem je Bojana Ćirović, Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa, podnijela regresnu tužbu protiv bivše ministarke prosvjete Vesna Bratić otvorio je daleko širu i ozbiljniju temu – pitanje duplih standarda u postupanju ove institucije. Dok se u jednom slučaju ekspresno traže „krivci“, u brojnim drugim, daleko skupljim i po budžet pogubnijim predmetima, odgovornost konkretnih nosilaca vlasti i odlučivanja ostaje netaknuta.
Podsjetimo, Vlada Crne Gore je u decembru 2021. godine prihvatila vansudsko poravnanje i isplatila ukupno 816.000 eura građanima čija su imena, suprotno zakonu, bila javno objavljena tokom perioda samoizolacije. Tim potezom okončan je samo jedan dio sporova zbog povrede prava na privatnost, ali su brojna pitanja ostala bez odgovora: koliki su bili sudski troškovi, šta je sa onima koji nijesu prihvatili poravnanje i – najvažnije – da li je i protiv koga Zaštitnica pokrenula regresne postupke zbog očigledno nezakonitog djelovanja državnih organa i Nacionalnog koordinacionog tijela.
Sličan obrazac vidljiv je i u jednom od najpoznatijih i najskupljih sporova – slučaju Drekalović protiv države. Zbog nezakonitog odbijanja izdavanja građevinske dozvole kompaniji „KIPS“, Crna Gora je platila 4,54 miliona eura na ime izmakle dobiti, uz kamate i sudske troškove, čime je ukupan iznos značajno uvećan. Ta obaveza je u potpunosti izmirena još 2021. godine. Ipak, javnost nikada nije dobila odgovor da li je ZIPI pokrenula regresnu tužbu protiv tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Miomir Mugoša ili bilo kog drugog odgovornog lica koje je svojim postupanjem proizvelo višemilionsku štetu.
Posebno indikativan je i slučaj „Limenka“, u kojem je iz državnog budžeta Aco Đukanoviću isplaćeno 10,5 miliona eura. Ni danas nije poznato protiv koga je u tom predmetu podnesena regresna tužba, niti zašto je Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa dozvolio da potraživanja zastare, iako su postojali jasni osnovi za utvrđivanje odgovornosti.
Da je riječ o sistemskom problemu, potvrđuju i zvanični podaci. Samo u prošloj godini država je po osnovu izgubljenih sudskih sporova isplatila 18,8 miliona eura, dok je gotovo identičan iznos – takođe 18,8 miliona – isplaćen i u ovoj godini, za svega devet mjeseci, kako navodi Pobjeda. To proizilazi iz izvještaja Zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Bojana Ćirović za treći kvartal, koji je Vlada usvojila.
Prema tom dokumentu, u prvom kvartalu ove godine po izgubljenim sporovima isplaćeno je 5,2 miliona eura, u drugom 4,7 miliona, dok je u trećem kvartalu iznos premašio 8,7 miliona eura. Pri tome, ne postoji precizan podatak koliki je dio tih sredstava naplaćen prinudnim putem, što dodatno otvara pitanje kontrole i efikasnosti.
Među najtežim pojedinačnim sporovima izdvaja se i parnica sa kompanijom „Univerzal monte“, vrijedna četiri miliona eura, koja je proizašla iz odluka Vlade Zdravko Krivokapić i tadašnjeg ministra finansija, a sada premijera Milojko Spajić. Sudovi su utvrdili da je kompanija ispunila sve obaveze, dok je država, uz glavni dug, obavezana i na plaćanje kamata i troškova spora. Ni u ovom slučaju javnost nije obaviještena da li su pokrenuti regresni postupci protiv donosilaca spornih odluka.
Podaci pokazuju i da je samo u periodu od 1. jula do 30. septembra protiv države podnijeto 373 tužbe, što dodatno ilustruje razmjere problema.
U tom kontekstu, regresna tužba protiv Vesne Bratić djeluje kao izuzetak, a ne kao pravilo. Upravo zato se sve češće postavlja ključno pitanje: zašto se regresni mehanizam primjenjuje selektivno i zašto se odgovornost ne traži od onih čije su odluke i propusti državu koštali desetine miliona eura?
S obzirom na brojne slučajeve u kojima je nastupila zastarjelost potraživanja – iako su postupci mogli biti pokrenuti – kao i na očigledan selektivan pristup, sve je teže izbjeći sumnju da se u radu Zaštitnice imovinsko-pravnih interesa ne radi samo o propustima, već o ozbiljnom problemu duplih standarda i potencijalne zloupotrebe institucionalne moći.
(In4s)
