Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Pisanje u Prostoru koji se vjekovima upinje da bude Država jeste, često kažu, zaludan posao.
Svakog ko se aktivno bavi pisanjem, naročito kad su sfera interesovanja društveno angažovane teme, pitaju zašto se i dalje oglašava, zašto piše, zašto uopšte troši glas na društvo koje ga je više puta pokušalo ućutkati a svakog pisca jeste.
Lično se uvijek sjetim rečenice: “Ako imaš zašto, uvijek ćeš pronaći kako.” To “zašto” mnoge od nas, vjerujem, drži već godinama.
Ogroman broj građana je, naročito poslednjih godina DPS režima, prolazio kroz teške periode, kroz prijetnje, pritiske, pokušaje slamanja i ubjeđivanja da je ćutanje najbolju put i mehanizam opstanka.
Svi mi smo nebrojeno puta bili na ivici da donesemo odluku da zaista odustanemo.
Puno mojih prijatelja, uključujuči mene, je moralo da napusti Crnu Goru u vrijeme donošenja zloglasnog crnogorskog Zakona o „slobodi vjeroispovjesti“ zbog ličnog angažovanja protiv zakona i protiv vlasti.
Desetine građana Crne Gore se osvrtalo preko ramena pitajući se da li je normalno živjeti u sopstvenoj zemlji kao da si stranac i „neprijatelj države“ i pitali su se ima li smisla nastaviti.
Sada, pet godina nakon djelimičnog pada DPS režima, razmišljamo o tome da se, ne u slobodi već u vrijeme beščašća, rodila misao koja nas je držala tada a drži nas i danas – jednog dana će se o ovome javno govoriti.
Jednog dana ćemo pisati i slobodno govoriti o svemu što nas je zadesilo, ne da bi tražili sažaljenje, već da bi svjedočili i da se ne bi ponavljalo.
Da bi, makar na papiru, vratili dostojanstvo sebi i onima koji su proživljavali isto.
Viktor Frankl kaže da je čovjeku moguće oduzeti sve osim jedne stvari – slobodu da izabere svoj stav.
Mi smo birali stav, čak i kad je djelovalo da nemamo izbora.
Dokazi koji zadnjih nedelja isplivavaju kroz razne akcije specijalnog tužilaštva dovoljno govore koliko u Crnoj Gori nije bilo slobodne riječi i slobodne volje. Čitavi „nezavisni“ montenegrinski mediji su bili kupljeni ili ucjenjeni.
Za male pare.
Danas, kada gledam kako se isti loši obrasci vlasti vraćaju u neke opštine, kada Budva ponovo osjeća jak zadah starih struktura, još više nego ranije nam je mnogima jasno zašto ne smijemo stati.
Pišemo jer ne pristajem na zaborav.
Pišemo jer je ćutanje uvijek bilo najjače oružje svakog režima.
Pišemo jer je naš glas jedino što nismo dozvolili da nam oduzmu.
A naučili smo još nešto: “Ko se bori za istinu, možda ostane sam ali nikad nije poražen.”
Poražavajuće je da se linija između DPS režima i nove vlasti ponekad i ponegdje briše, da se prebrzo zaboravlja u kakvom smo ambijentu živjeli do 2020. godine, naročito u zadnjoj deceniji vladavine Demokratske partije socijalista.
Budva je najbolji primjer da kriminalni klanovi, narko i građevinska mafija, ogromnim novcem mogu da kupe ljude i izmjene izbornu volju građana.
DPS je u Budvi opet pronašao nove, uspješne recepte kako da se vrati na vlast kupujući čitave grupe građana i ljude koji ih čine.
Ne angažujemo se dakle zbog politike, već zbog smisla. Radi onog unutrašnjeg poriva da se čovjek uspravi, čak i kad sve izgleda izgubljeno.
Isti Viktor Frankl kaže da čovjek nije slomljen udarcima sudbine, već gubitkom svrhe, što je danas situacija u mom rodnom gradu. Ako smo išta spoznali u svim tim godinama, to je da sloboda ne počinje na izborima niti završava u institucijama.
Sloboda počinje u odluci da se ne pomirimo sa nepravdom, u spremnosti da podignemo glas makar i sami.
Zato, odluka da se piše i da se bude slobodan ima svoju težinu i veliku važnost.
Dok imamo riječ imamo i nadu. Ta nada, čak i kad je tanana poput budvanske tunje, ponekad je dovoljna da sačuva čovjeka i narod od pada u mrak.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
