Piše: Momo Joksimović
Između dvije vode, Tare i Lima, leži Vraneška kotlina, gdje vjetrovi pjevaju stare pjesme, a planine stoje kao kameni stražari između neba i zemlje, u kojoj se svako jutro slivaju magle kao da se nebo poklanja zemlji. Tu se planina naslanja na nebo, a sunce zagrize jutro. Tu brda gledaju u kuće, kolibe u doline. Gdje vjetar zna imena svakog vraneškog vrha, a voda pamti stope čobana .
U tim brdima i dolinama, među brezama i borovima, odrastaju đevojke kao planinski vraneški cjetovi-skromne na pogoed, a u sebi jake kao korijen koji drži brijeg. To su Vraneške odive -ponos porodice , temelj kuće, snaga doma i lice Vraneša. Muškarac gradi zidove ali ona drži krov. To su bile djevojke koje su nosile ljepotu i čast , i red i blagost, i ponos i skormnost u jednom srcu. Vraneška odiva nije lijepa od ruža i ogledala, već od ponašanja, držanja i pogleda.
Hodala je tiho, ali sigurno, nosila se usprtavno, kao jela pod snijegom. U njenom oku bljesnula bi i mladost , ljepota i djevojačka stidljivost, a u osmijehu blagost koja je umirivala sve. Lijepa ali ne i raskošna. Pogledala bi čovjeka pravo u oči, ali ne dugo da nebi povrijedila ni svoju ni tuđu mjeru. Vranešku odivu krasila je poslušnost,i poštovanje prema starijim, prema rodu, kući i običaju.
Znala je slušati starije, znala držati riječ, znala čuvati svoj i obraz porodice. Znala je da bude i hrabra i uporna kad treba braniti čast brata ili roda. Bila je tiha i odlučna, nježna i nepoklolebljiva, skromna i ponosita, povjerljiva drugarica i komšinica, koja je znala čuvati tajnu, sa mlađima strpljiva, sa starijima uvažena.. Znala je da rasplete kosu ali i svađu.
Ona je najbolji čuvar doma, simbol porodice i narodnog pamćenja, najbolja domaćica , najčasnija žena, najbolja majka. One su znale raditi od zore do sumraka , znale čuvati djecu kao oči u glavi, prema mužu biti čestite, do kosti, a prema rodu vjerne kao zemlja korijenu. Kod njih nije bilo lakomislenosti, ni zabluda ni izdaja roda. Od djevojke do žene uvijk su nosile istu vrlinu, čist obra i dobro srce.
Vraneška odiva je bila:ljepota bez oholosti, vrlina bez hvale, krotost bez slabosti, ponos bez tvrdoglavosti, rad bez žalbe, ljubav bez galame. I zato se o njima pjevalo i pričalo, kao o Ruži i Jeleni iz Lekovine, Dari iz Muslića, Gordani iz Mahale…Vraneška odiva je ponos vraneškog kraja.
Njen život je elegija rada i snage , i pečat koji stoji na svakom pragu vraneškog doma, gdje se rađaju djeca i gradi kuća. Ona poštuje i čuva muža ne samo hranom nego i dušom.
Snažno ga predstavlja pred svijetom u riječima i u pogledu. Ona smiruje i miri različite naravi , neda razdor među braćom, uči da se živi dostojanstveno u miru. Ona poštuje svekra i svekrvu, a đevere i zaove ne zove imenom, no ukrasnim nadimkom.
Vraneška odiva drži kuću, a kuća vuče naprijed. NJena mudrost kreće u tišini i osmijehu. Zna da prećuti da ne zaboli. Ponekad progovori da bi spasila. NJena riječ nije dugačka ali je duboka. U njoj se nalazi pamet koja dolazi od majke i babe, ko da je iskustom plela kroz koljena. Od kolijevke je vezuje obraz za poštenje, ruka za rad, a srce za dom.
Nije važna riječ koju ona kaže- već ono što prećuti, jer u njenoj tišini više je istine kego u knjizi. Njene ruke su simbol rada. One su velike majke, što danju drže kuću kao ptice gnijezdo. Ustaje rano prije zore prije svih da podloži ognjište , prevri vodu i popije kafu, a lijže poslije svih. Vraneška odiva radi u kući i van kuće. Ona je malo domaćica, malo učiteljica, malo sudija, ljekarka, malo savjetnica.
U njenoj kući hleb mirom miriše, to je svetinja i život. Gost ne ulazi u kuću nego u porodicu. A kad posluži čovjeka-poslužila je i Boga, jer se u Vranešu tako učilo: ko uđe u kuću na prag, ušao je u dušu.
Ona dočeka gosta toplim hlebom, čistom vodom, i iskrenim pogledom i bogastvom duše. NJena duša je ispunjena radom a noć brigom, to je najača ljubav koja se živi.
Gost se ne prima u hodniku , nego u dušu kuće. Na trpezi stoji ono što kuća ima. LJubav Vraneške odive nije u riječima nego u djelu. NJena ljubav je dan koji radi, noć koja brine, srce koje se ne hladi. Ona je čuvarka domaćeg zakona, drži dom,obraz i kućni red. Ona je radost i bol svakog doma. Vraneška žena ne vlada riječima već tihom snagom. U njenom smijehu ima radosti , a u njenjnoj tišini ima mudrosti.
Ona smiruje braću i svađu prije nego se rodi, jer zna da je kuća najvrednija kada je mir u njoj. Ona ne zna inaćenje pred gostima, niti gorčinu pred djetetom. Đe se ljudi razdvajaju, „Vraneške odive ih spajaju“. Na njenim dlanovima vidi se rad, ali u njenim očima vide se snovi. Vraneške odive su vrijedne kao mrav, a mudre kao stara majka. One znaju da rade i po suncu i po kiši u polju, u stajama, uz stado, ali i uz knjigu.
Mnoge su postale učiteljice, sudije, profesorice, doktorke, sestre medicinske, trgovkinje, ali Vraneš ne zaboravljju, njemu se vraćaju… Nju možeš vidjeti na brdima gdje su pašnjaci, pod vedrim nebom, u vrtu gdje se kopa, na trpezi gdje se služi, u kući gdje se gradi porodični mir. Nije važno što ona kaže- već ono što prećuti, jer u njenoj tišini više ima istine nego u knjizi.
One su domaćice što znaju da zasuču rukave, da dignu kuću, da nahrane , ugoste,počaste, da se nasmiju i kad plaču. U žalostima prednjače sa tugom , na svadbama su ponosne i vesele snahe,što nose breme blagoslova, a u starosti mudre bake, koje znaju više nego što lijekovi i škole mogu naučiti. Vraneška odiva je slika čestite žene srpskog naroda Vraneša. Ona je stub doma, čuvar ognjišta i temelj porodice. Dok postoji takva žena-Vraneš će da traje, jer kuća ne leži ne zemlji nego na vraneškoj ženi.
Ona je most između prošlog i budućeg, između djeteta i starca, između tišine i smisla. Vraneška odiva je supruga , domaćica, majka, baka, sestra, snaha-čije tihe riječi drže dom, a čija hrabrost nikad nije tražila aplauze. I kad je najteže ona se ne žali. U očima joj se umjesto suza preslika nebo, znaju bol da progutaju, a ljubav podijele.
Vraneška odiiva nije samo ukras doma -ona je druga polovina čovjeka. Poštujte njeno porijeklo, branite njen obraz, ne tražite od nje sluganstvo-nego prijateljstvo. Nije važno koliko je teška zima, ako je u kući Vraneška Odiva . Kad momak pogleda vranešku djevojku- treba da zna- ne gleda samo lice i kosu, nego budućnost kuće. U njenom koraku je trag bake, u njnom smijehu –širina Lima, u njenoj tišini dubina kanjona Tare, a ponos svoje majke. I u Vranešu se kaže-gledaj majku pa uzmi đerku.
Zato momci, ako naiđete na Vranešku Odivu-poštujte je, pazite je, nosite je kao što se pazi i nosi najveća svetinja. Jer kad se ona voli- raste kuća. Kad se ona pazi-jača porodica. A gdje je dobra žena tu i zima nije hladna.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Stari, opisao si ne moju Babu, vec Chukunbabu. ‘Ajde sad opisi sebe: Kako si lijep, ali nijesi raskosan, poslusan si, vjeran supruzi, kao pas…. Dodaj te glupave opisesela, kako vjetar zna ime svakog brda!!!