Vranešova baba – vještica

Piše: Marko Kentera

Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Kontinuirano pogrešno tumačenje Njegoševih stihova, posljedica bukvalizovanja i nerazumijevanja misaonog svijeta jednog od najvećih crnogorskih i srpskih pisaca i filosofa, ponovo je usmjerilo javnost na pogrešnu stranu. Umjesto da pohvali džentlmenski komentar predsjednika Opštine Pljevlja, Daria Vraneša, dio „publike“ je brzopleto posegnuo za ružnim napadima.

Ništa u Njegoševom djelu nije banalno, pa ni „sporni“ citat.
Njegoševi stihovi su duboko filosofski, živi, savremeni, većini teško razumljivo i nipošto uvredljivi.

„Knez Janko: Kažuj, babo, jesi li vještica?
Baba: Jesam, kneže, nije fajde kriti.“

Samo neznalice, brzoplete duše i oni koji pristupaju zlonamjerno mogu ove stihove doživjeti kao udar na ženu, kao poniženje ili uvredu.
Istina je sasvim suprotna.

Da bismo razumjeli Vranešev citat, valja se podsjetiti šireg konteksta iz kojeg je izrastao.
Ne razgovaraju ovdje nekakav Janko i nekakva baba iz Bara, niti je riječ o uličnom folkloru.
Radnja je mnogo složenija, korisno je da se ponešto pročita prije nego što se napadne Vrsneš.
Poruka stihova upečatljivo povezuje Njegoševo vrijeme sa našim, montenegrinskim, današnjim, baš onako kako je Vraneš to namjeravao u javnoj raspravi sa Milkom Tadić Mijović.

Milka Tadić Mijović je, uz asistenciju raznih „nezavisnih“ medijskih krugova, izgradila imidž ugledne novinarke i građanske aktivistkinje, svete čuvarke „autentične“ montenegrinske javne scene i dosljedne protivnice svega što imalo miriše na prosrpsku misao.
U takvom ambijentu, paradoksalno je ali opet sasvim logično što se Vraneš poslužio Njegošem da ukaže na paralelu između tadašnjeg i današnjeg stanja društvene svijesti gdje strah, praznovjerje i socijalna histerija jednako zamagljuju razum, bilo da je riječ o vremenu turskih vezira ili o našem medijski zasićenom i još opasnijem dobu.

Baba iz „Gorskog vijenca“ priznaje da je vještica ne zato što vjeruje da jeste, naravno da ne vjeruje, već zato što je prisiljena.
Ucijenjena.
Potkupljena ili zaplašena.
Pod pritiskom moći, bilo otomanske, bilo savremene medijske ili novčane, lukrsativne, unosne.

Tako i danas, sugeriše Vraneš, svjedočimo manipulaciji, nekada nad babama vješticama, danas nad građanima koji su izloženi grubim interpretacijama Milke Tadić Mijović iznijetim protiv predsjednika Opštine Pljevlja.

Hoćemo li dočekati da Tadić Mijović, poput Njegoševe babe, „prizna“ jeste zaista pitanje je za milion dolara. Ono što je sigurno jeste da je i tada i sada riječ o istom mehanizmu.
Istina se, nažalost, još uvijek, ne rađa iz razuma nego iz prisile, iz kolektivnog pritiska koji se na kraju, kao bumerang, vraća na Daria Vraneša.

Njegoš i Vraneš dolaze do istog zaključka – zlo najčešće nije demonsko, već ljudsko.
Poražavajuće je da ni poslije nekoliko vjekova ne možemo doći do drugačijeg zaključka osim da je zlo plod manipulacije, straha i neznanja.
Toga, danas, imamo u izobilju i ne mala količina dolazi sa medijske scene.

Ovodnevni napad na Vraneša ništa drugo no potvrda Njegoševe davne dijagnoze i tome kako olako društvo sklizne u moralnu paniku.
Crnogorsko društvo je, nažalost, najbolji „pacijent“ za akutne oblike socijalne psihoze, pa i za linč, za kolektivnu halucinaciju, za glad za žrtvenim jagnjetom.
A kad nema krivca napravi se od Daria Vraneša

U sceni koju je citirao Vraneš, turski vezir šalje babu da širi strah i mržnju, da zavađa narod.
Upravo u tome Vraneš nepogrešivo prepoznaje savremenost jer je prava i dobra analogija sa današnjim medijskim mehanizmima, koji kroz spinove i konstrukcije usmjeravaju strah, najčešće prema srpskom nacionalnom korpusu.

Tadić Mijović, tvrdi Vranešova simbolika, koristi staru tehniku – ako se narod plaši izmišljenog neprijatelja, ovog puta njega, neće vidjeti prave probleme.

Današnje političke elite u Crnoj Gori do perfekcije njeguju manir traženja „unutrašnjeg neprijatelja“.
Ko tu ulogu može odigrati bolje od Vraneša? Nije da sam sebe često ne „namješta“!

„Kažuj, babo, jesi li vještica?“
„Jesam, kneže, nije fajde kriti.“

To priznanje je srce čitave scene.
Zato je Vraneševo korišćenje baš ovog stiha, kao odgovora na napade koje trpi mjesecima, potpuno na mjestu.

Radi se o jednoj od najmoćnijih literarnih slika masovne psihoze o tome kako neznanje prelazi u nasilje, kako politika manipuliše slabima i kako se kolektivno vjerovanje pretvara u kolektivnu tragediju.

Neko je, i tada i sada, nekome dao zadatak da širi strah.
Nekada protiv knjaževine i knjaza, danas protiv predsjednika Opštine Pljevlja.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)