Piše: Vasilisa Ilinčić
Nisi htio za Mila, ali si morao. Zbog posla.
Čovjek je, eto, najstroži tužilac za tuđa djela, ali i najžustriji advokat za svoja nedjela. Onomad su ti svi koji su pokazali kičmu bili primitivci, ludaci, ekstremisti. Zatučani jer nisu dali da se po njima gazi, pozdravljeni s pamću jer je obraz bio preči od drugih djelova tijela, neumjereni jer nisu ćutali na progon, nasilje i teror. A sad, kažeš, borio si se decenijama, da bi sve ostalo isto.
Protiv čega si se borio? Protiv nekih ostataka savjesti ne bi li kako što više puta poljubio patos? Kažeš sve si učinio, ali si morao zaokružiti njih. Ili, još gore, lično Njega, ma kakvi oni s Njim bili. Ogriješili su se o tebe nedužnog, kad si samo – morao. A nisi. Htio si.
Htio si da ćutiš kad je trebalo da se glasno govori. Htio si da uporno glas daješ onima koji su u ime patriotizma zemlju razorili i pod velom slobodoljublja u začarani krug tiranije zarobili svakoga ko nije za njih. Htio si da se gnušaš šatora, da one koji su se te jeseni nagutali suzavca nazivaš budalama, fanaticima, zaluđenicima. Da precijenivši sebe prodaješ obraz za dvocifrenu sumu novca; da budeš u nezboru s rodbinom koja je za razliku od tebe imala kičmu.
Da se na tridesetdvojku smješkaš onima koji su skoro trideset dvije godine pustošili državnu kasu. Tebe nisu zanimale Limenke, Ničije kuće, Prvi i stoprvi milioni. Koverte su, zato, druga stvar – ali nisi na njih gledao kao na aferu, već svakodnevicu. Apsolutno te je boljela briga za fašizoidne odluke, notornu diskriminaciju, montirane udare, stanove prodane u bescjenje, kupljene diplome.
Svojovoljno si se povukao u mišju rupu kad su kolone ljudi, dobrih i loših, vjerujućih i ateista, složnih i zavađenih, Srba i nacionalno deklarisanih Crnogoraca, po prvi i jedini put zajedno stali protiv onih kojima ni svetost sveta nije. Protiv onih koji su, misleći da je nebo poklopac, udarili na Crkvu. Dobro, tada si se pravdao da držiš distancu – distancu od svega što je odvajkada bilo ljudsko u nama, distancu od ideje, čestitosti i pravednosti. Upravo onakvu distancu kakvu si htio. A morao si nešto sasvim drugo.
Morao si znati da je od skupog sata skuplja duša. Morao si imati minimum društvene svijesti, usprotiviti se sili, nepotizmu, nečovječnosti. Morao si ulicu proživjeti da bi se časno mogao na ulici pojaviti. Znati šta se ne prodaje, proći Golgotu zarad višeg cilja. Umjesto da si djecu učio da se ne zamjeraju, naučiti ih da sanjaju o slobodi. I da se bore za nju. E to si morao, zbog njih, kako bi mogli živjeti u boljem svijetu. To je i ono što si zbog posla bio dužan da uradiš, ne bi li se sav posao i Nebu u dobročinstva uračunao. A htio si nešto potpuno drugo. I to isključivo – zbog sebe.
I, u pravu si, skoro sve je isto. Samo ti o tome nemaš prava da pričaš jer je tvoje bitisanje i dovelo do toga da sve ostane isto. Takvi poput tebe najbrže su stranu promijenili. Novo ruho, a stari manir – tiho, snishodljivo, da se ne zamjeri. Najprincipijelnije od DPS-a ostalo je tamo. A oni što poput moljaca nečujno ulaze da bi oštetili sve čega se dotaknu, sad poziraju i smješkaju se novim ljudima sa istim ciljem. A među njima si i ti. I ponovo, jer si ti tako htio. Ne zato što si morao.
Baš kao što si odavno da progovoriš morao. A ti si htio nešto drugo. Za Mila.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
