Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
U Budvi, u tom gradu koji nas rađa skoro tri milenijuma, koji je vjekovima preživljavao osvajače, gusare, zemljotrese i poplave, ovih dana najviše strahujem od poplave koja nije došla iz mora i zapušenih atmosferskih kanala oko Grđevice.
Izlila se vlast.
Kao da nas je zadesila bujica koju zaista niko nije planirao a svi sada gledaju začuđeno kako nosi i preduzeća i gradsku imovinu i ljude i zdrav razum.
Nova koalicija odnarođenih i odbjeglih, taj šareni karneval političke improvizacije pod plaštom čudne Platforme, maršira kao zloglasna vojska kroz budvanske mračne hodnike porobljenih institucija i ponaša se kao da je osvojila neku od napuštenih tvrđava, Jaz ili Kosmač.
Strah im je jedini instrument a odluke im liče na one krive i šuplje pozorišne daske koje ostavljamo u zakupljenom magacinu do sledećeg festivala Grad teatar.
I tako, svaki dan, otkaz po otkaz, zastrašivanje jedno za drugim, firma po firma, čovjek po čovjek, život biće kao predmet žrtvovanja.
Sve to se radi kao da ne postoji sjutra, pod izgovorom nekog višeg reda koji niko nikada nije vidio, kao ni njihovu Platformu.
Budva je, nema sumnje, danas više nego u vjekovima iza nas, ono što prećutkujemo ali dobro osjećamo dok prolazimo uskim i nedovršenim ulicama od kojih većina nemaju imena.
Da bolje ne znam mislio bih da je nevidljiva ruka upravljač međutim stvarnost je da to nije mudrost iz dobrih knjiga već nešto nalik sjenci lokalnih interesa, investitorsko građevinskih apetita i mutnih „veza“ koje stanovnici prepoznaju, mada ih većina glasno ne imenuje pa da ja kažem – narko i građevinska mafija po prvi put su preuzele jedan čitav grad.
Davno je zapisano da su gradovi ogledala epoha i da se u njima vidi i ono što bismo najradije sakrili. Budva je danas potvrda toga više nego bilo koji drugi grad na Balkanu.
Moj je utisak, možda je samo metafora, možda samo moja jeftina varka za spas ponekog i mog razuma, da vlast služi silama koje su daleko od opšteg dobra i bliže su tajnim rutama brodova iz Kolumbije nego putanji barki po južnom Jadranu.
Postajemo ruina od grada jer ga je država prepustila mračnim lobijima koji se hrane profitom a ne odgovornošću.
Bolje bi živjeli da je to samo simbol, slika, lažni osjećaj koji kruži gradom kao šapat ispod palmi koje je napao surlaš. Ali nije.
Želim da zadnjih deset mjeseci u Budvi bude ružna bajkovita priča, koji ćemo brzo zaboraviti, kako je na jedan od trgova nagrnula gomila loših i premorenih misli, pa sada odlučuju bez reda, bez ideje, bez ičega osim da „neko tamo“ od stvarnih šefova bude zadovoljan.
Građani, oni koji nijesu majstori političkih talasa, stoje zbunjeni jer su vjerovali da biraju bolje a dočekali su vrtlog.
Budva je, ipak, preživjela i gore.
Ljudima ovdje vjekovima nije strano da prave kuće i na najklizavijem terenu i da sve to tako opstaje. Čudesan grad.
Ako se vlast izlila, more će je jednom povući nazad jer znam da svako more to radi.
Kad se voda smiri, kad se more vrati, opet ostanu Budvani, ljudi koji vole svoj grad, njihove ulice i njihova volja da grad bude bolji nego što ga je iko u zadnjih osamdeset godina umio voditi.
Možda baš tu i počinje nada jer je nada vezana za one koji ostaju a ne za one koji danas ovako vladaju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
