Najveći budžet, najlošija košarka – istina više ne može da se krije: Željko je legenda, ali nije Bog, Partizan će uništiti kult ličnosti!

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

Navijač Partizana sam otkad znam za sebe; jedini u porodici. Jedini u kući koji je birao crno-bijelo onda kad je sve oko mene bilo u crveno-bijelim bojama. I nikad mi to nije bilo teško. Partizan se ne bira – on se nosi, on boli, on te pravi i lomi, on ti je krvna grupa. Kada je bilo lakše pripadati većini nego ostati vjeran sopstvenom izboru, ostao sam vjeran crno-bijeloj boji.

Upravo u tome leži ona najdublja suština navijačke pripadnosti – ona nije proizvod mišljenja mase, ona je unutrašnje pravo da voliš, vjeruješ i misliš svojom glavom, čak i onda kada te većina posmatra sa čuđenjem. Zato i danas, poslije toliko sezona, trenera, generacija, poslije euforija i razočaranja, stojim iza jednostavne rečenice: volim Partizan kao oči u glavi, ali ne prihvatam kolektivnu hipnozu i masovno postavljanje svetinja bez pitanja, jer ako navijač izgubi mogućnost da vidi, čuje, procijeni i rasudi – onda je prestao biti navijač i postao je auditorijum koji aplaudira po instrukciji.

U svijetu sporta, naročito u našem balkanskom krugu gdje emocija često nadjačava razum, gdje se treneri pretvaraju u polubogove, uprave u mesije, a igrači u nedodirljive proroke, vrlo lako se zaboravi elementarna činjenica da nijedna ličnost, nijedan trener – pa ni najveći među njima – nije i ne smije biti iznad kluba.

Ovaj Partizan nije u krizi igre – nego u krizi razuma, identiteta i mjere. Jer danas, umjesto da se razgovara o košarci, metodologiji rada, lošoj selekciji, budžetu koji je proćerdan bez rezultata, tabela se sakriva, razum ćuti, a na tron se penju mitovi umotani u navijačku romansu, kao da je klub voćnjak emocija, a ne takmičarska institucija koja mora da pobjeđuje, raste i opstaje.

Ne treba niko da nam objašnjava šta je Željko Obradović značio. Znamo. Ali znati istoriju nije isto što i gutati dogmu. Ovaj klub postoji 78 godina. Željko je bio dio tog puta – nije bio cijeli put. I dok se gomila na društvenim mrežama ponaša kao da se sa odlaskom Željka Obradovića, koji sam odlazi, niko ga ne tjera, završava kosmos, postavlja se pitanje koje niko neće da izgovori naglas: kako je moguće da Partizan igra najgoru košarku u dvadeset godina upravo u vrijeme najvećeg budžeta u dvadeset godina?

Ali danas, umjesto analize, imamo inkviziciju. Ko postavi pitanje – neprijatelj je. Ko izgovori kritiku – on je izdajnik, bot, plaćenik. Ko napiše ono što vidi – gleda u metu, jer svaka istina koja nije u skladu sa mitom tretira se kao svetogrđe. To nije navijanje. To je fanatizam. A fanatizam jede klub iznutra.

Partizan danas nije poražen na terenu, nego u glavi. U uvjerenju da je trener važniji od institucije, da je prošlost važnija od sadašnjosti, da se klub brani emocijom umjesto razumom. To je najopasniji poraz – tihi, nerazgovjetni, samorazorni. Jer klub može da izgubi utakmicu, sezonu, titulu – ali kad izgubi pamet i mjeru, onda gubi sebe.

Željko Obradović je, bez sumnje, jedna od najblistavijih figura košarke sa ovih prostora, čovjek koji je u Evropi ostavio trag kakav imaju samo rijetki, ali istorija Partizana ne počinje sa njim, niti će se završiti sa njegovim odlaskom; prije njega su postojali i profesor Aca Nikolić, Ranko Žeravica, Dušan Duda Ivković, Duško Vujošević i generacije koje su stvarale temelje na kojima danas stojimo. Velikani se pamte, ali samo institucija traje. Partizan je institucija.

Ovaj trenutak zahtijeva da se prestane sa mitologizacijom i da se pogleda u stvarne brojke, u parket, u tabelu, u kontinuitet igre koji se urušio do mjere da danas gledamo možda najlošiju košarku crno-bijelih u posljednjih dvadeset godina, uprkos tome što klub raspolaže jednim od najvećih budžeta u istom tom periodu.

To nije posljedica politike, niti meteoroloških prilika, niti tajnih centara moći, niti Vučića, niti Kosmosa, niti Marsa; država ne igra pick-and-roll, predsjednici ne zatvaraju šut u korneru, botovi ne promašuju slobodna bacanja, a nijedan ministar nije naredio Parkeru da ne igra odbranu ili Tajriku da se svađa sa trenerom.

Danas Partizan na terenu ne liči na tim skupih pojedinaca, nego na razbijenu vojsku, uprkos budžetu od blizu 30 miliona evra. To nije teorija – to je tabela. To nije narativ – to je parket: 25:0 protiv Panatinaikosa, 14 ili 17:0 protiv Fenerbahčea. Da ne pominjemo Asvel. 

A sve što gledamo na terenu posljedica je selekcije, rada, pristupa, odgovornosti, hemije svlačionice i stručnog rukovođenja, i zato je nepristojno i intelektualno lijeno insistirati na teorijama koje služe samo kao dimna zavjesa.

Kada se hladne činjenice saberu, kada se odlože navijačka romantika i sentimentalni refleksi, ostaje jasna slika: Obradović je selektirao tim, trošio sredstva, imao punu autonomiju u sastavljanju rostera, vodio ekipu u trenucima kada je nosila najskuplji košarkaški pogon koji je Partizan imao u novijoj istoriji, a rezultat – bez obzira koliko nas to boljelo – nije bio proporcionalan uloženom.

Nije sramota izgovoriti ono što je vidljivo golim okom, niti je kritika uvreda, već nužan čin odgovornosti prema klubu koji volimo. Sve dok navijač ne smije da izgovori istinu, jer je pojedinac uzdignut iznad kluba, klub prestaje biti klub i postaje kult, a kultovi najčešće završavaju u ruševinama.

Znam šta slijedi nakon ovoga. Već sada mogu da čujem huk sa društvenih mreža, salve iz anonimnih i “pravih” profila, kletve navijačkog fanatizma i spremnost da se kamen baci na svakog ko se usudi da misli mimo većine. To nije novo. To je refleks kolektiva koji radije brani mit nego pogled upire u stvarnost. Neka ide hajka, neka pišu šta hoće. Meni ne smeta buka. Meni smeta tabela. Mene bole brojke, a ne etikete. Mene boli 25:0, 17:0, 14:0 — sekvence koje govore glasnije od svake parole. Mene boli prazna igra za pun budžet. Mene bole utakmice u kojima ne vidim karakter, energiju, sistem — nego rasulo. Ne vrijeđa mene mišljenje mase. Vrijeđa me što masa odbija da misli. Zato i pišem — imenom i prezimenom, bez pseudonima, bez skrivenog profila, bez potrebe da mi iko daje dozvolu za stav. Jer navijati za Partizan znači voljeti ga dovoljno jako da kažeš ono što drugi ne smiju. Ne da se utopiš u kolektivnoj ekstazi, nego da prepoznaš kad klub klizi u iluziju.

Grobari su jedina konstanta, jedina sila koja ne prolazi, jedini temelj koji traje duže od svih trenera, uprava, predsjednika, zvijezda i antijunaka. Onog trenutka kada se klub brani isključivo zbog jednog čovjeka, klub slabi. Onog trenutka kada se klub voli iznad čovjeka, klub jača.

I zato, bez galame, bez navijačkog bijesa, bez digitalnih legionara koji prijete sa anonimnih profila, vrijedi izgovoriti posljednju, najjednostavniju rečenicu – onu koja sabira sve dileme: Željko je legenda, ali Partizan je vječan.

U tom poretku nema drame, nema mita, nema konflikta – samo red, zdrav razum i prirodni zakon kluba koji traje. A ko zaista voli Partizan, zna da ljubav nije sljepoća nego sposobnost da vidiš istinu, čak i kada boli.

I zato – prestanite sa liturgijama da se klanjate jednom čovjeku i krenite sa analizama. Prestanite sa mitovima i vratite se košarci. Prestanite sa linčom svih koji misle drugačije i pogledajte semafor i na tabelu. Brojevi ne lažu. Vrijeme je da se Partizan vrati pameti. Ne zbog Željka. Ne protiv Željka. Nego iz poštovanja prema onome što je starije od svih nas. Ako istina izazove hajku — neka bude hajka. Ja ne navijam za mit. Ja navijam za Partizan.