Hajka

Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Roman Hajka, velikog crnogorskog pisca Mihaila Lalića, bio je za moju generaciju obavezno štivo i nije mogao da ne ostavi utisak kao potresno svjedočanstvo.
Ja sam zaista, još tada, roman razumio kao priču o razornosti bratoubilačkih sukoba u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata.
Za mene to nije bila samo ona površna priča koja se nametala – o odbjeglim partizanima, progonu četnika, ljudskim karakterima u tom užasnom ambijentu i svemu onome što prati takve događaje već slika cijelog našeg naroda rastrgnutog između rovova, ideologija i straha. Od 1941.godine do danas.

Hajka „zlih četnika na partizanske rodoljube“ jeste, mislim, metafora za hajku naroda na samoga sebe, dakle za onu užasnu silinu građanskog raskola gdje svaka od „naših“ strana vidi u drugoj neprijatelja većeg od stvarnih okupatora a kažnjavanja se nastavljaju i poslije rata, do danas.

Katastrofa koja je proizašla iz tog, naizgled davnog, sukoba ostavila je duboke pukotine i rane koje nisu zacijelile. Otud u Lalićevim junacima vidimo više od progonjenih ljudi. Vidimo zablude, predrasude, mržnju koja kao da se prenosi sa koljena na koljeno, do današnjice.
Vidimo duboko nesrećno i raspolućeno društvo koje je apsolutno nesvjesno i koje progoni svoje sinove umjesto da ih zaštiti.

Kao da se krug istorije ne zatvara nego jednostavno doživljava transformaciju u još veće zlo. U današnjoj stvarnosti ponovo svi i stalno osjećamo da u vazduhu postoji riječ Hajka. Sada je forma drugačija ali je mehanizam isti.
Umjesto planinskih klisura i zimskih bespuća, tu su naši „slobodni nezavisni“ mediji, studiji, portali, društvene mreže.
Umjesto pušaka koristimo etikete.
Umjesto gonjenja po šumi gonimo i progonimo naslovima.

Danas se svakodnevno stvara atmosfera u kojoj se ljudi unaprijed proglašavaju nepoželjnim samo zbog svoje nacionalne pripadnosti ili političkog identiteta, uglavnom srpskog, kada je u pitanju Crna Gora. Nemam iluziju da su kroz sličnu rodoljubivu crnogorsku golgotu prolazili i Hrvati i Bošnjaci i Albanci, svako u svoje vrijeme. Ali danas nisu oni, nego neki četvrti ako se smije primjetiti. I tako u krug.

Vidimo i čujemo kako se danas pojedinci demonizuju, kako se svaki njihov potez tumači najgorom mogućom namjerom, u jeftino upakovanom fašizmu.
Naš moderni Filip Bakić ili Šogo današnjice, nisu četnički koljači ili ljudske zvjeri iz Lalićevog romana već se prije može reći da su zvjeri samoproglašeni antifašisti koje svaki dan čujemo kako proganjaju od njih istih etiketirane „srpske četnike XXI vijeka“.
U tom kontekstu, javne ličnosti kao što su Marko Kovačević ili Dario Vraneš nalaze se pod neprestanom paljbom i to ne zbog učinjenog djela, već zbog unaprijed projektovanog identiteta, koji se želi osporiti i oblatiti.
Ovdje ću staviti po strani njihove greške, nije ih malo, ali su za ovu priču sasvim irelevatne.

U svemu što je prethodno napisano ne vidim politički sukob, jer ga ustvari ni nema, već vidim društvenu matricu kojoj smo prečesto skloni. Kao da žudimo da umjesto dijaloga biramo linč, umjesto argumenata etiketiranje, umjesto provjere prljavo i neutemeljeno optuživanje.
Nema sumnje da je u Crnoj Gori već decenijama lakše pokrenuti hajku nego postaviti pitanje, saslušati, razumijeti i pomiriti se.

Čak i sam Lalić, u odličnom ali izrazito društveno angažovanom i po poziciji autora vrlo ostrašćenom romanu, kaže da je život uvijek hajka kada društveni odnosi rađaju i omogućavaju nepravdu, silu i vlast čovjeka nad čovjekom, što mi i dan danas živimo.
Život, nema sumnje kod Lalića, neće više biti hajka tek kad mali čovjek pobijedi iskonsko zlo i u životu i u sebi, a što i čini smisao borbe i ideala partizanskih ratnika koji, kao i drugi propali ideali na ovim prostorima, nikad nije bio dostignut.

U Budvi, gradu gdje srpsko stanovništvo čini većinu, dešava se jedno „etničko čišćenje“ koje je daleko više podmuklo nego hajka koja se vodi protiv Kovačevića i Vraneša i ne smije ostani nepomenuto.
U tom gradu gdje su etnički obračuni bili slabiji nego u bilo kom drugom gradu u Crnoj Gori za samo šest mjeseci očišćeni su su svi pripadnici srpske nacionalne grupe u javnim ustanovama i preduzećima kulture, zabave, nauke, tačnije bilo kakve društvene nadogradnje.
Kad se za par nedelja Demokratskoj partiji socijalista preda na zlatnom tanjiru i nadležni sekretarijat za tzv. društvene djelatnosti završiće se uklanjanje i poslednjeg srpskog traga. Ne treba naravno prebrojavati nacionalnu pripadnost ili nečija etnička krvna zrnca ali nije moguće ni ne primijetiti proces koji je trenutno dešava. Ovo je dokaz da alavost i bolesna samouvjerenost koja vlada u grupi Budva naš grad nisu besplatni i da ćemo, kao građani, platiti visoku cijenu kad niko najednom postane neko a ništa za par groša postane nešto.
Narko i građevinski klan koji suštinsli upravlja gradom ne interesuju nacije i vjere, samo goli novac i zato su prvo „prodali“ ono gdje toga nema.

Ako je istorija išta morala da nas nauči, a nažalost nije i neće, onda je to saznanje da hajka nikada ne vodi do istine, niti do pravde. Crnogorska ostrašćena i krvožedna hajka vodi samo u nove podjele, nova ponižavanja, nove rane. Naše rane, kada se jednom otvore, teško se zatvaraju.

Nemam dovoljno znanja da ovdje konačno napadam ili da dajem finalnu odbranu već mi je namjera da se sjetimo i shvatimo kako izgleda kada hajka postane način života jer u takvom svijetu živimo gotov puni vijek.
Moramo da se sjetimo šta se desilo kada smo posljednji put dozvolili da se razlike pretvore u progon, a nije to bilo samo jednom.
Treba, na kraju da se zapitamo da li smo spremni još jednom da gledamo narod, tu propadajuću sopstvenost, kako juri svoju zlu sijenku, u noćnom, mrklom mraku.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)