Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Zeleni vijenac u Beogradu je mjesto na kojem sam se, za vrijeme studija, prvi put susreo sa šibicarima.
Šibicarenje jeste pojam koji zvuči prostodušno ali u političkom jeziku Crne Gore nosi težinu.
To nije samo balkanska prevara igre tri kutije šibica i loptice već je to stil upravljanja i odnosa, brzinske zamjene partnera, manipulacija informacijom, traženje kratkoročnog profita umjesto dugoročnog odgovornog rada, trgovina obećanjima i pozicijama kao da su karte za briškulu u igri.
Atributi montenegrinskog šibicarenja su jasni jer se sastoje od netransparentnosti, fleksibilne i bijedne (ne)moralnostosti, instrumentalizacije ljudi (prijatelja, koalicionih partnera, protivnika) i permanentne spremnosti na obrt koji donosi trenutnu korist ali uništava povjerenje i institucionalnu stabilnost.
Slika i prilika mog rodnog grada.
Na terenu to izgleda još prostije – jedan dan izvučeš SDP ispod šibice, sljedeći dan „ogromni“ DPS smjestiš kao najsitniji loptu ispod druge pa na kraju, ovih dana, prijetiš svima da ćeš nekad nemirnu Novu srpsku demokratiju Budva, kao najmanju harmoniku, podvući pod treću jer su oni usvojili svoj novi moto – kako vjetar duva (samo da nas oduva do fotelje).
Ne radi se o principijelnom izboru ili strateškom sporazumu zasnovanom na programu, već o taktičkom plesu u kome je cilj zadržati moć i pogodnosti a ne objašnjavati građanima ni viziju ni račun, a sve to pod plaštom nekakve Platforme.
Šibicari se trude da skupini naivnih, dakle svakoj javnosti, skrenu pažnju na predstavu dok se pravi poslovi obavljaju iza zavjesa te jeftine predstave — promjena saveza, podjela fotelja, brzo prepakivanje istih interesa, za ćar narko i građevinskih mafija.
Nema boljeg primjera od lokalne vlasti u Budvi gdje možemo da vidimo klasične elemente te igre.
Predsjednik opštine, kome mnogi pripisuju da je sav svoj javni i poslovni život isključivo vezao za politiku, bez dana radnog staža u realnom sektoru, politički manevriše na način koji je identičan šibicarenju.
Koalicije se grade i razgrađuju prema trenutnoj računici, saradnici se bacaju i dobacuju i uskraćuju po potrebi, a obećanja imaju rok trajanja jednako kratak kao i sljedeći politički potez.
Umjesto gradnje institucija i programa, prioritet je kratkoročna održivost vlasti tj. da se fotelje zauzmu, da se položaji zamjene, da se rizik svede na minimum dok se maksimizira lična korist i korist za naredbodavce u klanovima. Takav pristup je nažalost danas vrlo efikasan u kratkom roku ali devastirajući za javni interes i na dugi rok skupo košta.
Kao logično se nameće pitanje zašto ovo funkcioniše, zašto iko „pada“ na šibicarske fore?
Zato što kultura politike u Crnoj Gori, posebno u nekim lokalnim sredinama kakva je Budva, cijeni brzinu i rezultatsku manipulaciju više nego strpljenje i rad.
Svi očekuju lake pobjede, brze dogovore, instant benefite, pa su spremni progutati i kompromisne Platforma saveze i improvizovanu ali bučnu retoriku.
U takvom ambijentu šibicari iz klana Naš grad cvjetaju jer oni koji najbolje barataju prevarom i javnim nastupima pa uvijek dobiju više nego odgovorni graditelji politike.
Nažalost, najveći trošak uvijek plaćaju građani. Budva, grad koji živi od turizma i reputacije, ne može plivati na talasu improvizacija bez posljedica.
Planovi za dugoročnu urbanističku održivost, transparentne javne nabavke, stabilan privredni okvir su segmentu javnog života koji trpe dok se šibicarska igra nove vlasti osmišljava.
Šibicarenje dovodi do toga da svaki vid povjerenja propada te slabi lokalnu samoupravu i pretvara javni interes u puku statistiku koja služi da opravda naredni brzinski zaokret grupe Naš grad.
Dok god politika ostaje igra brzih dobitaka uličnih zabavljača, dok se vlast mjeri rezultatima na dnevnom nivou umjesto kvalitetom života građana, Budva će plaćati račun a „kajmak“ će ubirati dva klana, narko i građevinski, koji zaista upravljaju Budvom.
Igrači koji danas izvlače skupe kuglice ispod šibice, bez obzira na imena, sutra će nestati, dok posljedice njihovih poteza ostaju.
Građani Budve, nasuprot tome, zaslužuju ipak drugačiju zbilju, sa manje trikova a više poštenog rada i mudrog planiranja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
