Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Tokom svog nedavnog boravka u Rusiji imao sam priliku da u kompleksu muzeja Puškina opet pročitam sjajnu pjesmu Vilijama Blejka „Tigar“.
Malo je u svjetskoj istoriji pjesma koje su više puta ušle u antologije kao što je to slučaj sa Blejkovim Tigrom.
Na srpski je ovo englesko remek djelo maestralno preveo Dragan Purešić i udahnuo mu novi život kao što to rade vrhunski umjetnici – prevodioci.
Meni se pričinjava da tigar iz tih Blejkovih stihova, za koga pisac kaže da je sav od plamena i sijenke, danas luta crnogorskim bespućem politike.
U prvoj strofi, gdje tigar blista u „mračnome šumskom kraju“, kao da se može prepoznati ambijent naše balkanske svakodnevice jer je prisutan svojevrsni paradoks svjetlucanja velikih obećanja u gustoj tami neizvjesnosti.
Ko je tvorac tog sklada, pita se engleski mističar a mi bi mogli da se zapitamo ko je skrojio ovu našu mješavinu straha i nade, stalnih obećanja o reformama i stalnih laži i izgovora na istu temu.
U drugoj strofi vatra tigrovih očiju kao da odjekuje u žaru crnogorskih političkih sukoba. Odakle taj plamen, može se zapitati čitalac, a ja ga tumačim kao da dolazi iz dalekih geopolitičkih prostranstava ili unutrašnjih lomova društva koje se još uvijek traži između starog i novog, između diktature i anarhije.
Koja se to „krila vinuše“ iznad nas kada se primotivna retorika pojača, a koja ruka raspiruje vatru umjesto da je smiri?
Treća strofa, koja pjeva o „srcu“ koje je neko ispleo „spretnostima i silama“, podsjeća na našu institucionalnu arhitekturu koja jeste krhko srce države i koje kuca u ritmu stalnih previranja. Kad to „srce“ zaigra, ko mu daje snagu jeste pitanje ali se nameće i odgovor sam od sebe – to nije volja građana već interesni udari klanova, iza zatvorenih vrata?
Naše institucije često liče na to srce koje zaista jeste napravljeno sa namjerom ali je u isto vrijeme izloženo svakom spoljašnjem malignom trzaju.
Blejkova metaforička pitanja o čekiću, okovima i peći otvaraju četvrtu strofu kao sliku političke montenegrinske radionice sa dilemama gdje se to ovako nesrećno sastavila naša politička elita, ko ju je „kalio“, i zašto je toliko otporna na pozitivne promjene?
Moramo se zapitati kakav je to „nakovanj“ koji trpi udarce bez vidljivog ispravljanja dok društvo nestrpljivo ali i neuspješno čeka da se iskleše neki novi oblik pravednosti, koji nažalost neće doći.
U petoj strofi zvijezde sjaje i „kaplju“, a Tvorac se pita nad svojim djelom.
Baš tako i mi, dugo nesrećni, gledamo na trenutke kad se čini da stvari idu nabolje, kada se otvore pregovori, uvedu transparentnosti, ojača pravna država.
Odmah zatim slijedi i novo neizbježno pitanje – da li je isti Tvorac napravio i „Jagnje bijelo“, simbol nevinosti ili je naša realnost osuđena da bira između Tigra okrutnosti i snage i Jagnjeta dobrote i ranjivosti, i da nikad ne izabere kako valja.
Kada se pjesma zatvori ponovljenom strofom, vraćamo se na tragični i bolni početak – u mračni kraj gdje tigrovi blistaju.
U pjesmi i u poslednjim godinama naših života najprisutnija je ono što je odsutno – Tvorac ili Gospodar.
Dok Tvorac, iako ponekad okrutan, stvara najljepše kreacije dotle je Gospodar ove zemlje okrutan, nezaježljiv, nepravedan i zao.
Moje vjerovanje leži u promišljanju da je poruka upravo u tome da svaka zemlja, pa i Crna Gora, mora iznova preispitati ko kroji njen „strašni sklad“, stravične klance i brda tvrda ali i kakvu vatru narod naše države želi u svojim očima.
Poželjno bi bilo, a na to još nismo spremni, da to bude vatra stvaranja a ne sagorijevanja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
