Piše: Boško Vukućević
Nakon istorijskog avgustovskog susreta Putina i Trampa na Aljasci, koji je udario temelje za dostizanje mira u Ukrajini i postepeno otopljavanje neprijateljstava između Zapada i Rusije – danas opet prisustvujemo snažnom duvanju vjetrova mira, preko američke mirovne inicijative.
Upravo u trenucima kada takva inicijativa dobija šansu da bude prihvaćena kao osnov za sporazum dviju sukobljenih strana, određeni politički i interesni faktori ispoljavaju ekstreman, frenetičan otpor sklapanju mira.
Tu se ne radi isključivo o ratnohuškačkom lobiju prodavaca oružja, koji zarađuje ogromne pare na prolivanju slovenske krvi (najvećim dijelom ukrajinskih vojnika, ali i ruskih), već i o onom dijelu evropskog političkog establišmenta koji ne može da se pomiri sa neuspjehom sopstvene strategije o nanošenju strateškog poraza Ruskoj Federaciji. Ti državnici znaju da bi priznanje takvog neuspjeha dovelo u pitanje perspektive njihovih političkih karijera.
Za razliku od njih, američki predsjednik Tramp zna da dostizanje mira nakon nekog dugogodišnjeg sukoba ne zavisi od bilo čijih odabira i želja, već prvenstveno od stanja na terenu. Kada su ga neki novinari, navodno zabrinuti da njegov prvobitni plan prvenstveno favorizuje interese Rusije, upitali u čemu Rusija daje ustupke u okviru takvog plana, Tramp je odgovorio surovo realistično i pragmatično: ustupci Rusije su u tome što će ona zaustaviti ofanzivu i što neće zauzimati nove teritorije.
Određeni zapadni politički krugovi moraju se osloboditi iluzije da uslove za dostizanje mira određuju oni koji gube, ili koji su izgubili. Ne, stvar je zapravo obrnuta.
Dakle, suština je u tome da, imajući u vidu stanje na terenu i nezaustavljiv vojni napredak Rusije, upravo Ukrajini najviše odgovara prihvatanje američkog plana, jer će svaki naredni za tu državu biti neuporedivo nepovoljniji. I to prihvatanje plana mora biti u njegovom izvornom obliku, jer svaka njegova radikalna modifikacija (kojoj svjedočimo ovih dana) svakako neće biti prihvatljiva ruskoj strani.
Konačno, mirovni sporazum sa Rusijom je nasušna potreba Evropske unije. Prije svega, u smislu obnavljanja ekonomskih odnosa sa Ruskom Federacijom, čime bi u perspektivi ponovo bio obezbijeđen pristup ogromnim sirovinama i energetskim izvorima po povoljnijim uslovima i cijenama.
Dajmo šansu miru.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Kakav mir bre! Rusija pobjedjuje, nikako joj ne odgovara sad da stane! Idemo do Kijeva, do Lavova bre. Nema stajanja dok se Odessa ne oslobodi i spoji sa Pridnestrovljem! Cijelo Crno More je Rusko more!