Porodice 35 stradalih golootočana iz Crne Gore, čije su kosti razasute po zajedničkim grobnicama u Rijeci, Zagrebu i na samom mučilištu Golom otoku, zatražile su od šefa države Jakova Milatovića da razmotri mogućnost prenosa posmrtnih ostataka svih logoraša sa prostora Crne Gore koji su umrli u tom zloglasnom kazamatu, kako bi bili dopremljeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu, uz podizanje dostojnog obilježja.
Penzionisani pukovnik JNA Radomir Goranović iz Nikšića, bivši oficir bezbjednosti, kaže za „Novosti“ da je, prema evidenciji kojom raspolaže Hrvatska, a koja je objavljena u publikaciji dr Momčila Mitrovića, na grobljima u Rijeci sahranjeno 14 logoraša, u Zagrebu 12, a na Golom otoku devetoro.
Goranović podsjeća da se u junu 2024. porodica njegovog teče Miloša Tomovića obratila preko crnogorskog konzularnog predstavništva zvaničnicima u Hrvatskoj sa zahtjevom za prenos posmrtnih ostataka, nakon što su došli do saznanja da je Miloš sahranjen u Rijeci. Iz Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske dobili su odgovor da su, „po protoku zakonskog roka i izvršenim ekshumacijama, posmrtni ostaci pokojnika položeni u zajedničku kosturnicu u istom groblju“.
To je bio povod da se njihov sagovornik, u ime svojih sestara – ćerki teče Miloša Tomovića – kao i porodica drugih preminulih golootočana, obrati pismom predsjedniku Milatoviću, kako bi se krenulo sa „mrtve tačke“ i uz podršku države prenijele kosti mučenika i sahranile u zajedničkoj kosturnici. Iz kabineta predsjednika su poručili da Milatović u okviru svojih nadležnosti ne može preuzeti realizaciju ovog postupka, „ali bi se svakako javno založio za tako časnu inicijativu, ukoliko je njena realizacija moguća“.
– To bi pomirilo Crnu Goru – uvjeren je Goranović, podsjećajući da je njegov teča Miloš Radov Tomović odveden u nepoznatom pravcu nakon isceniranog slučaja, kao predsjednik Opštine Krstac u Goliji kod Nikšića, i da se nikada nije vratio kući. Miloš je uhapšen 1950, a preminuo je godinu kasnije. Njegov „jedini grijeh“ bio je što je odbio da likvidira Đoka Višnjića, prijatelja porodice i komšiju, koji je bio predsjednik Opštine Nikšić. Znao je posljedice, ali nije pristao.
Prekaljeni komunisti, narodni heroji, vođe partizanskog pokreta, borci sa Neretve, Sutjeske i drugih bojišta, ministri, generali, komandanti, španski borci, ambasadori – mnogi su zbog odanosti SSSR-u i Staljinu platili visoku cijenu. Mnogi su umrli, bilo je i onih koji su sebi oduzimali život jer nijesu mogli izdržati muke, a brojni su, nakon izlaska iz mučilišta, do kraja života ćutali i svoje patnje odnijeli u grob.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović podnio je krajem februara ove godine parlamentu inicijativu za donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju političkih zatvorenika Golog otoka, Svetog Grgura i drugih kazamata, osumnjičenih za podršku Rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine. Kako je istakao, tim činom otpočinje važan proces suočavanja s prošlošću i ispravljanja istorijskih nepravdi.
(Novosti)
Kamo srece da je i danas goli otok moguc bolje da ih je hapsio nego da su ljubitelji staljina rusili nastresnice po drzavi bilo je tu dosta koletaralne stete mada mislim da nista nije slucajno