Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
„Rekao bih da je naše društvo pogođeno bolešću za koju još nismo pronašli ime a ova mentalna bolest ima veoma čudan simptom a to je da je sam simptom doveo do mentalne bolesti“
Mišel Fuko
Nedavno sam ovu sjajnu i vrlo aktuelnu misao čuo od jednog prijatelja, novinara koji je odlično opisao balkanske boljke iako Fuko nije na njih mislio. Ali, kao da jeste.
U Budvi se poslednjih godina razvila vrsta “lokalne bolesti”, bolest koja misli da je lijek.
Ona nije zarazna u medicinskom smislu. Meni se ponekad čini da jeste jer je užasno otrovna i za društvo i posebno za mlade crnogorske lidere.
Radi se o bolesti umišljene veličine, o kojoj moj prijatelj – novinar piše, podsjećajući nas da je to “bolest predodređenih, bolest prepametnih… bolesti sveznajućih, koja počinje idejom da neko ima više prava da određuje kako će svi da žive”.
U Budvi, ova bolest nije apstraktna i nažalost nije predmet dubljeg istraživanja ali je bukvalno „progutala“ vrh lokalne vlasti.
Predsjednik Opštine Budva i predsjednik Skupštine opštine Budva ali i mnogi drugi djeluju kao da su izabrani ne da služe građanima, iako dobro služe nekim drugim centrima, nego da demonstriraju sopstvenu veličinu. Svaki njihov potez podsjeća na mentora koji misli da je narod puk, kako davno reče Njegoš, oni ne razgovaraju i ne promišljaju nego naređuju i ne pitaju i ne konsultuju se već nameću.
Vođstvo Opštine Budva vidi sebe kao “intelektualne mesije” i duboko vjeruju da su nepogrešivi. Međutim nije to samo taština već stalna, prisutna opasnost, kao u čuvenom filmu Harisona Forda. Jer kako je moj prijatelj, novinar napisao – kad simptom preraste u bolest, on pretvara zajednicu u poligon za sukobe što moj grad zadnje dvije godine jeste.
U Budvi, ta čudnovata bolest se širi u svim institucijama dok neki mladi ljudi, koji sanjaju promjene, ako ih ima, postaju pioni u jeftinoj igri nove vlasti.
Novi talas lokalnih „vođa“ ne shvata da politička moć nije ni izdaleka lijek nego odgovornost. Umjesto da grade inkluzivnu politiku, oni glorifikuju sebe, pretvarajući lokalne izazove u affirmciju sopstvene veličine a svakog ko „nije za njih“ izruguju, vrijeđaju, prijete mu i smiještaju ga u kategoriju – „građanin drugog reda“.
„Neistomišljenici su neprijatelji“ je moto velikog dijela nove vlasti.
To je upravo ta “bolest koja je umislila da je lijek” i ona ubija perspektivu demokratije ali i perspektivu grada.
Najgore je ipak to što neke nove generacije lidera gledaju ovaj model, takav je decenijama, i pretpostavljaju da je to put. Ako se bolest ne prepozna i ne liječi, a sve to jeste zaista opaka bolest, generacije koje dolaze biće zarobljene i zatrovane u kulturi egomanije i samodopadnosti. Umjesto da gradimo zdravu zjednicu neki novi politički izbori će je podijeliti jer ne znaju za drugačije.
Nisam siguran da je došlo vrijeme, a želio bih da jeste, da Budva prizna šta je stvarno bolest a šta je adekvatan lijek.
„Lideri“ moraju prestati da misle da su spasitelji, da svakog političkog neistomišljenika smatraju smrtnim neprijateljem i moraju početi da shvataju da su samo prolazni javni službenici. Tek tada ovaj grad ima šansu ozdraviti. Ali to neće biti uskoro.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
