Piše Momo Joksimović
Vraneška kuća… nije to samo zid od kamena, ni krov od dasaka, ni prag što škripe pod stopalom. To je kuća, ono prvo što čovjek osjeti kad otvori oči na ovaj svijet. To je miris majčine suknje, toplina ognjišta, glas oca koji kaže: „Ne brini, sve će biti dobro“.
Kuća je mjesto gdje se raste, gdje se uči, gdje se pada i ustaje. Ona je naš korijen, naš prvi zavjet, prvo utočište od svih oluja što će nas u životu dohvatiti.
Kuća je živa stvar. Ima srce – ognjište. Ima dušu – porodicu. Ima glas – smijeh, plač, molitvu, zdravicu. Ima pamćenje, jer svaka daska zna i pamti ko je po njoj hodao, a svaki zid čuo je i dobro i zlo, i šapat i zakletvu.
Kuća je simbol trajanja. Ona je naš zaklon, naš komad svijeta koji nam po imenu pripada. Simboliše sigurnost, čast i korijen. Često se kaže: „Kome kuća stoji, tomu stoji obraz“. Jer kuća nije samo građevina – ona je ogledalo porodice. Pokriven dom znači pokrivenu glavu, a gašeno ognjište znači da je nešto u rodu presahlo i stalo.
Kad čovjeka život odnese daleko, kuća ga zove. Pozove ga miris dima, majčinog hljeba, pjesma pjetlova, pragovi što se prepoznaju. Nigdje se čovjek ne osjeća tako svoj kao u svojoj kući. Tamo je njegovo „dobro jutro“, tamo je njegovo „laku noć“. Kuća je mjesto gdje se može i zaplakati i radovati bez straha. Tamo se vraćaju vojnici, studenti, radnici, tamo se donose radosti i brige, tamo se umire i rađa, sve u istom krugu života.
Vraneška kuća nas podsjeća na ono što smo bili i ono što treba da budemo. Čujemo pouku starih: „Nije kuća kamen, nego ljudi“. Na riječ majke da se u dom ne unosi zlo, jer se zlo onda useli u srce. Na očevu strogu tišinu koja je mir. Podsjeća na praznička okupljanja, na gusle okačene o zid, na krsnu slavu koja kao sveti plamen čuva dom od zaborava.
Kuća upućuje na korijen, na čast, na zavjet predaka. Upućuje da se čovjek drži svoga, da ne ostane bez praga, bez brave, bez imena. Uči nas da je dom temelj svakog poštenja i svake vrline. Ako je kuća u redu – u redu je i čovjek.
Šta u kući stoji, ostaje i čuva se? U kući se čuvaju: molitva – prva i poslednja, slava – znak da smo nečiji i da nas gleda odozgo, ognjište – da se rod ne ugasi, ljubav – što sve drži i spaja, čast i dostojanstvo – jer kuća bez toga nije dom, već samo zgrada.
Stoje i djedove riječi kao kameni međaši: „Čuvaj kuću – kuća će čuvati tebe“. „Ne udaraj po pragu – prag pamti“. „Gdje se otac moli, tu se sin rađa čestit“.
Kuća budi u čovjeku ponos, jer svoj dom nosiš kao zastavu. Budi zahvalnost, jer znaš da se imaš gdje vratiti. Budi osjećanje na djetinjstvo, na prve korake, na bratsku svađu i bratsku ljubav. Budi čovjeka u čovjeku.
Dom je dakle svetinja i zavjet, najtoplija tačka na zemlji, gdje god si pošao – domu se vraćaš, što god si izgubio – u kući te čeka tvoje, koliko god pao – kuća te podiže.
I zato vraneška kuća nije građevina, vraneška kuća je srce što kuca u imenicI Vraneški dom.
A dom – to je mjesto gdje čovjek postane čovjek, gdje Vranešanin postane i ostane Vranešanin.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
