SVETIONIK – O, Turci

Piše: Nikola Malović 

Potpomognuti neoosmanskim vjetrom koji duva u sva turska preduzeća u Crnoj Gori i na Primorju, Turci se opažaju svuda, puni su ih avioni u dolasku, puni u odlasku. Ovi avioni u dolasku, istina, imaju više žena i djece, što će reći da je na nekoj ravni dogovoreno da se oni deboto nasele, da pod povlašćenim uslovima dobiju radne dozvole, a u futuru prvom možda i državljanstvo.

Proste tvoje ljute rane, moj Batriću – nariče do danas u Gorskom vijencu Sestra Batrićeva – al’ neprosti grdni jadi, kuku rode!, e se zemlja sva isturči, Bog je kleo! Glavari se skamenili!, kam im u dom!

Glavari su u mitsko doba vladike Danila, u vrijeme dešavanja Njegoševog istorijskog sobitija, bili svi junaci, ne kao danas – fikusi u parlamentu, pa i oni plaču za Batrićem, iako ih tragična junakinja proklinje. Vide oni da je neprebolna, pa joj opraštaju kletve. Sestra Batrićeva grabi knezu nož iza pasa i ubija se pred svima.

Prve stihove iza toga samoubistva izgovara Vuk Tomanovića: Hvala Bogu, velike žalosti – kaže – što nas nađe danas iznenada!
Kako to može biti hvala Bogu na velikoj žalosti, ako je već sama pogibija junak-Batrića bila velika žalost? Kako se to iza samoubistva sestre od žalosti može reći Hvala Bogu?!

Valjda tako što čovjek nije podešen da mu jedan važan član umre danas, pa dok ga još nije odbolovao, umre mu drugi, pa dok ni ovo dvoje milih nije prežalio, ode treći… Neriijetko, ljudi serijal tragedija ne mogu da izdrže, prepukne im srce od tuge. U tom smislu je bolje, misli Njegoš kroz Vuka Tomanovića, da danas oplačemo oboje, jer nas toliko tragedija tek čeka, isturči se Crna Gora, pa je tas oda Turaka na vagi pretegao zato što su na njega stali svi plahi i lakomi, poturčeni Srbi Crnogorci!

U trenutku pisanja ovog teksta u Crnoj Gori je sto hiljada Turaka, po procjenama političara koji je odgovoran što je njegovim glasom uveden tzv. crnogorski jezik (a što nije smetalo političkim glavarima Srbima da sa njim kao crnogorskim suverenistom svojevremeno prave koaliciju protiv Đukanovića, rukovođeni političkom zakonitošću da se tikve s nekim ipak moraju da sade). I sad, tvrdi, tih sto hiljada Turaka imaju šest hiljada registrovanih firmi po Podgorici, Budvi, Kotoru, Herceg Novom i proče.

Mnogim turistima nevidljiv, sa zadnje, istočne strane hercegnovske Sat kule iz 19. vijeka, stoji uzidan kameni blok s natpisom na arapskom jeziku, a odnosi se na prethodnu, nižu građevinu: „Ovu jaku kulu, po naredbi sultana Mehmuda, podiže Mustafa aga, sluga carskog divana. To se dogodilo 1078“ (1667). foto: N. M.

I dok se predsjednik Hrvatske Zoran Milanović javno čudi kako je moguće da je 500 tisuća Hrvata napustilo domovinu i kako će uskoro radnika iz Nepala, Bangladeša, Indije i Filipina na upražnjenim mjestima biti isto toliko – umjesto da lupi šakom o sto (ako za to ima ingerencije pa proces zaustavi) – u Podgorici niko ni da se začudi što će toliki Turci među njima?
Nama. Jer je i Boka Kotorska u igri.

Potpomognuti neoosmanskim vjetrom koji duva u sva turska preduzeća u Crnoj Gori i na Primorju, Turci se opažaju svuda, puni su ih avioni u dolasku, puni u odlasku. Ovi avioni u dolasku, istina, imaju više žena i djece, što će reći da je na nekoj ravni dogovoreno da se oni deboto nasele, da pod povlašćenim uslovima dobiju radne dozvole, a u futuru prvom možda i državljanstvo.

Kojekude, ko im se najviše raduje?
Pa, crnogorski muslimani, možda se kaže Bošnjaci, izvinite ako griješim, onda Albanci, potom nacionalni Crnogorci u udruzi sa Hrvatima iz Boke – iz razloga što im je svima aprijatan samo jedan kulturni komšijski i susjedni kôd. Srpski.

U trenutku dok je tim hercegnovske Knjižare So bio na 68. Beogradskom sajmu knjiga, planula je radnja prvog poslovnog komšije, Turčina, čovjeka fina, zakupca poslovnog prostora na glavnom gradskom trgu. On šćaše, no opasno blizu hiljada knjiga, prodavati šarene stvari od vrste zbog koje je nemoguće odrediti naziv djelatnosti (a s obzirom da radi i nedjeljom, vodio se kao suvenirnica), a zapravo je bila turska svaštarnica, u narodu znana kao Turska radnja, u koju su, gle, godinama hrlili turisti, domaći i strani, privučeni šarenišem i magnetima po cijeni od jednog evra.

Napad na Tursku radnju dogodio se nakon oktobarskog incidenta u Podgorici gdje je sedam puta izboden državljanin Crne Gore, da li od strane Turaka, ili Azerbejdžanaca, postalo je teže ustanoviti što je istraga više odmicala. Srećom te je naš Batrić ostao živ, da li nevin u početku a kriv na kraju, teško je utvrditi, jer čim se umiješa istraga sve se iskomplikuje. Danas ne bi bilo jasno da li je Ahil ubio Hektora ili je bilo obratno, da li neko otrovao Romea da bi obljubio Juliju, da li je baba ubila Raskoljnikova… ko to više može da zna kad se u sve umiješa istraga?

Navodno su Turci počeli masovno da napuštaju Karadag – kako zovu Crnu Goru, nakratko su im uvedene vize, no će sve biti vraćeno na staro prije trećeg „Pečatovog“ dvobroja, jer je početkom mjeseca predsjednika samostalne i suverene države Crne Gore, ravnopravne članice Natoa naravno, posjetio turski ambasador, a o čemu nije bilo saopštenja iz Kabineta predsjednika. Neuobičajeno je, u najamnju ruku, da ne bude saopštenja.

Taman da su rekli: Popili smo po kahvu sa rahat-lokumom dok smo bezbeli pričali dokle je stigla istraga povodom pobjede ili pak poraza na Vučjemu dolu…

Čak i ako je EU izdala befel samostalnoj i suverenoj da državljanima Turske uvede vize, to ipak ne znači da će useljavanje Turaka i njihov ekonomski zamah prestati. Komšiji Turčinu država će pomoći da se pridigne, jer mora. Pomoći će i ambasada Turske. Iskreno, nisam za 100000 Turaka u Crnoj Gori i Boki, ali nisam ni za ekonomski linč.

Vlada je ta koja treba da reguliše mjeru svih odnosa, na način nepotkupljiv, da se domaći uzdignu stimulansom ako su zaslužili, a stranci da dođu samo ako mogu da izdrže konkurenciju tla na kome nisu domaći. Sve ostalo je ili izdaja ili veleizdaja.

I dok se mi o malom zabavljamo jadu, stanovnici Londona masovno izlaze na ulice ne samo zbog zakona koji hoće da im identitet za sada zakucaju za mobilne telefonske novčanike a potom i za žig zveri, nego zbog nepodnošljivih dvostrukih aršina po kojima je svaki muslimanski kriminalac-izbjeglica amnestiran od britanskih zakona.

No, od ove alogičnosti ne boluje samo Velika Britanija, nego i cijela EU, čija administracija na migracije gleda kao na normalan proces, a gubitak identiteta matičnog naroda, po analitičaru Kosti Trifkoviću, ne vide uopšte kao neku veliku tragediju. Razumom se ne može objasniti evropska hipertolerancija prema svakodnevnom, otvorenom migrantskom nasilju.

Velika zamjena stanovništva je termin kojemu je počela da raste brada. S neutralnom emocijom gledam kako migranti jedu pozlatu s kolonijalnih kruna, kako se rugaju domicilnima i skarednim pokretima pokazuju kako će ih pobijediti sex pistols-ima. Ne bih volio da do Velike zamjene stanovništva dođe u našim zemljama, niti mislim da do Velike zamjene može da dođe bez pristanka vlasti.

Prvi talas turskih ekonomskih pridošlica u Crnu Goru činili su finansijski krugovi bliski pokretu Hizmet, proameričkog opozicionara Fetulaha Gulena, koga bi Erdogan najradije zadavio svilenim gajtanom. Od 2016. g, za vrijeme vlasti Đukanovićevog DPS-a, po tarifama koje nisu mogle da budu male, Crna Gora postala je sigurna kuća za turski kapital.

Bio mi je u butigi nekoliko puta po nekoliko sati jedan mladi turski pisac, opozicionar, s kojim sam satima ostao zapričan. Nisam znao da su etnički Turci manjina u odnosu na druge narode u Turskoj, te da je sumalo sve što je Otomanskom carstvu došlo da valja kroz istoriju – došlo iz Rumelije, iz Zemlje Romeja, iz Vizantije, tj. sa našeg prostora, sa Balkana. Zato je neoosmanizam nezamisliv bez pretenzija na ono što je naše, a bilo je njihovo, a mi bismo da na divanu sve duvan pušeći – naše i ostane.

Neoosmanske su pretenzije u početku ekonomske, 21. je vijek, ratuje se drukčije, TV-serijama i Turskim radnjama, grade se mesdžidi i džamije, jer ima ko da ih napuni. U određenom trenutku delta te, rodiće se sjećanje na koje smo u gradu koga je 1382. osnovao srpski kralj Tvrtko Prvi, zaboravili. Da je srpski Herceg Novi bio pod Turcima čak 205 godina, 1482-1538, 1539-1687, te da postoje ambicije da bude opet.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)