Piše: prof. dr Rastislav Stojsavljević
Bliski istok, kao geopolitički, kulturni i versko raskršće svetskih civilizacija, već više od jednog veka predstavlja jedan od najnestabilnijih regiona sveta. Istorijski nasleđeni konflikti, etničke i verske podele, ekonomska nejednakost i uticaj velikih sila stvorili su složenu mrežu tenzija koja je otporna na diplomatske inicijative i mirovne sporazume.
Pitanje trajnog mira na Bliskom istoku ne može se posmatrati samo kroz prizmu jednog konflikta, bilo da je reč o izraelsko-palestinskom pitanju, političkoj nestabilnosti u Siriji, nestabilnosti u Iraku ili rivalstvu između Irana i Saudijske Arabije, kao i neprijateljstvu između Izraela i Irana. Ono zahteva širu analizu sistema odnosa koji uključuju istorijske nepravde, geopolitičke interese, energetske resurse, kao i ideološke i religijske razlike.
Postavlja se, dakle, suštinsko pitanje: može li region tako duboko podeljen i opterećen sukobima ikada postići trajan mir i pod kojim uslovima?
Nakon Prvog svetskog rata i raspada Osmanskog carstva, evropske sile, pre svega Velika Britanija i Francuska, podelile su region kroz sistem mandata po Sajks-Pikovom sporazumu iz 1916. godine. Granice koje su tada povučene nisu poštovale etničke, plemenske i verske strukture. Taj veštački konstruisan geografski poredak postavio je temelje za buduće sukobe.
Kolonijalne sile takođe su podržavale pojedine elite i manjinske grupe, što je dovelo do dubokih nejednakosti i osećaja nepravde. Time je stvorena dugoročna nestabilnost koja je, i nakon formalne nezavisnosti država, nastavila da određuje unutrašnje i međudržavne odnose.
Osnivanje države Izrael 1948. godine i raseljavanje stotina hiljada Palestinaca predstavljaju jednu od najdubljih trauma modernog Bliskog istoka. Konflikt između Izraela i Palestina ostaje trajni simbol neravnoteže i nepravde u regionu. Iako su brojni mirovni procesi, od Kemp-Dejvida do Osla i sporazuma u Madridu nastojali da donesu rešenje, svaki je završio bez trajnog uspeha. Razlozi leže u asimetriji moći, unutrašnjim političkim podelama i nepoverenju koje se prenosi generacijama.
Bliski istok je geostrateški centar zbog svojih energetskih resursa i geografskog položaja. Velike sile, poput Sjedinjenih Država, Rusije i sve više Kine, deluju kao ključni akteri, ali ne kao mirotvorci, već kao agenti sopstvenih interesa.
Sjedinjene američke države tradicionalno podržavaju Izrael i konzervativne monarhije u Persijskom zalivu, dok Rusija i Iran predstavljaju protivtežu, podržavajući Siriju, Libanski Hezbolah i šiitske milicije u Iraku. Ova sukobljena geopolitička matrica pretvara region u arenu za posredne sukobe velikih sila.
Dodatno, prisustvo energetskih resursa,nafte i gasa, pretvara konflikte u borbu za kontrolu nad energetskim tokovima, što mir čini ekonomski rizičnim za one koji od nestabilnosti profitiraju.
Jedan od najtrajnijih izvora nestabilnosti jeste sunitsko-šiitski raskol unutar islama. Sukob između Irana (šiitska teokratija) i Saudijske Arabije (sunitska monarhija) predstavlja ideološki, ali i geopolitički rat za dominaciju u islamskom svetu. Ovaj rivalitet manifestuje se u brojnim posrednim konfliktima: u Jemenu, Siriji, Libanu i Iraku. Dokle god ovaj sukob ostane ideološki definisan, bez mehanizama regionalne saradnje i kompromisa, trajni mir će biti strukturno nemoguć.
Bliski istok karakterišu izrazite socijalne i ekonomske nejednakosti. Većina država regiona ima visok stepen mladog stanovništva, ali ograničene mogućnosti zapošljavanja i obrazovanja.
U poslednjoj deceniji, postojali su određeni pokušaji normalizacije odnosa u regionu. Takozvani Avramovi sporazumi iz 2020. godine, koje su potpisali Izrael, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, predstavljaju novi diplomatski pristup. Ipak, ova normalizacija uglavnom se odvija iz ekonomskih i bezbednosnih razloga, bez rešavanja osnovnog izraelsko-palestinskog pitanja.
Pored toga, novi regionalni formati kao što su saudijsko-iranski dijalog, uz posredovanje Kine iz 2023. godine, pokazuju potencijal za smanjenje napetosti. Međutim, ti procesi su ranjivi na svaku promenu u globalnoj politici i na unutrašnje pritiske.
Trajni mir na Bliskom istoku zahteva višeslojni pristup, koji mora obuhvatiti: rešavanje palestinskog pitanja na osnovama međunarodnog prava i suvereniteta, uspostavljanje regionalnih mehanizama saradnje u bezbednosti i energetici, postepenu demokratizaciju i poštovanje ljudskih prava, redefinisanje uloge velikih sila tako da podstiču, a ne manipulišu mirom. Bez ovih uslova, svaki mirovni sporazum ostaje privremeni kompromis, a ne trajno rešenje.
Koji su konkretni koraci? Svakako da bi rešenje za izraelsko-palestinski sukob bilo stvaranje dve države. Izrael koji bi priznao Palestinu kao nezavisnu državu. Ona bi sadržala Gazu i Zapadnu obalu u svojim granicama. Ova država bi mogla da bude pod monitoringom Ujedinjenih nacija i uz bezbednosne garancije Izraelu. Na ovo rešenje Izrael neće pristati. Sa druge strane, širenje Izraela na jug Libana, čitavu Golansku visoravan, ali i zvanično uključivanje Gaze i Zapadne Obale u svoj teritorijalni integritet. Ovo će izazvati žestok otpor okolnih vojnih pokreta, proksija Irana. Hamas je suzbijen i u najvećoj meri razoružan u Gazi, ali je Hezbolah najjača vojna frakcija u Libanu. Zvanična vlast u Bejrutu ne može da se izbori sa ovom paravojnom formacijom. Dok god ona postoji, Izrael će se smatrati ugroženim i proaktivno će delovati.
Sa druge strane, pitanje je da li Sirija kao država može da opstane u sadašnjim granicama. Različita plemena i grupe, vojne formacije i etnički sukobi tinjaju ili se rasplamsavaju u Siriji već decenijama. Dinastija Asad nije uspevala da održi kontrolu i upravlja čitavom teritorijom. Najveći problem će biti pomiriti interese Izraele i Turske u regionu Sirije. Sve češće se pominje pitanje izdvajanja dela gde žive Kurdi. Stvaranjem Kurdistana na prostoru dela Sirije uz podršku Turske bi možda smanjilo pritisak i sukobe u jugoistočnom kurdskom delu Turske. Ali je i to „mač sa dve oštrice“. Ono što je izvesno je da u 2026. godini će svoje interese u Siriji sukobiti Turska i Izrael.
Na Bliskom istoku ostaje i problem Irana. Tenzije između ove države i Izraela ne prestaju i dalji mogući konflikti zavise od razvoja iranskog nuklearnog oružja. Sigurno je da će u ovom sukobu arapske države ostati pasivne.
Sukob na Kavkazu je takođe izvestan. Azerbejdžan će želeti prisustvo i kontrolu nad Zengezurskim koridorom kako bi se spojili sa svojom eksklavom Nahičevan. Azerbejdžanski nafta i gas mogu postati ključni za snabdevanje Evrope kako se pooštravaju sankcije Rusiji. To može Azerbejdžanu doneti geopolitičku i ekonomsku prednost, kao i naklonost političkog Zapada.
Ukoliko se pogleda region Kavkaza, jasno je da i problem Abhazije i Južne Osetije nije rešen. Ove dve teritorije proglasile su jednostranu nezavisnost od Gruzije 2008. godine i nisu priznate od strane Ujedinjenih nacija. Naravno, gruzijska Vlada čeka svoju priliku da ove dve teritorije vrati pod svoje okrilje.
Trajni mir na Bliskom istoku, u strogom smislu reči, još uvek nije na vidiku. Istorijske nepravde, rivalstva i geopolitičke igre stvorile su dinamiku u kojoj je rat postao struktura, a mir izuzetak.
Ipak, iskustvo pokazuje da se čak i u najsloženijim konfliktima mogu stvoriti ostrva stabilnosti kada postoji politička volja, međunarodna podrška i angažman civilnog društva. Trajni mir nije nužno odsustvo konflikta, već uspostavljanje sistema u kojem se konflikti rešavaju politički, a ne oružano.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
