Piše Perica Đaković
Sivo nebo nadvilo se nad Crnom Gorom, koja je, u sportskoj euforiji, dočekala, a sudeći po reporterima Javnog servisa i ispratila najavljeni sportski spektakl pod Goricom. Svi su, zahvaljujući njihovim mikrofonima, ali ne i kamerama, ostali zadovoljni onim što se dešavalo. Kažem svi, ali ne i oni koji su bili na licu mjesta i nisu vidjeli i čuli ono što drugi jesu; i umjesto da u objektivnom novinarskom komentaru prokomentarišu to što se jasno čulo, samo su nam poslali poruku da ne treba da tražimo „dlaku u jajetu“?!
Izgleda da su njihovi pogledi ostali pod posebnim naočarima, kao i onda kada su sa Maksimira poručivali kako oni sa lica mjesta nisu vidjeli ono što su neki sa stotinama kilometara razdaljine vidjeli. Sada bismo ih pitali: zar njihov kolega po profesiji sa HRT-a, udaljen od njih svega nekoliko desetina metara u komentatorskoj kabini, nije vidio i čuo ono što oni, vjerovatno pod nečijim instrukcijama, nijesu? A on se, za razliku od njih, javno izvinio za povike koje su njegovi sunarodnici slali sa podgoričkih, a ne sa poljudskih ili maksimirskih tribina.
Niko od „komentatora“ našeg Javnog servisa nije tražio da se osude istupi gostujućih navijača, ali je profesija tražila da barem konstatuju ono što su konstatovali domaći navijači, koji su — gle čuda — bili na istom mjestu kao i oni, a ne udaljeni stotinama kilometara. Razlika u komentatorima je u školi kroz koju su na početku svoje karijere prolazili: HRT je imao školu Milke Babović, Mladena Delića, Borisa Mutića, Bože Sušeca, a ove naše je neko iz političkih krugova instruisao da ne vide ono što svi vidjeli — da budu slijepi pored vlastitih očiju i gluvi pored svojih ušiju.
Za razliku od njih, koji nisu čuli ni vidjeli šta se dešava uz teren, na tribinama koje su sastavni dio sportskog događaja i spektakla, vidjeli su i čuli — zahvaljujući njihovim kamerama — i premijer, i ministar sporta, i hiljade gledalaca, koji su osudili sve ono što je viđeno. Naviknuti na povike koje su navijači „kockastih“ upućivali na tribinama pod Goricom, domaći navijači su ovoga puta vidjeli nešto novo — odgovor na transparent koji su na Maksimiru istakli navijači „Sokolova“. Da, bio je to odgovor „Vili sa Lovćena“, ali da li samo njemu ili i još nekom drugom koji, čini mi se, iz sjene vuče konce?
I dok su navijači „Sokolova“ pošli u Zagreb, predvođeni predsjednikom države, da se po ko zna koji put izvinjavaju, navijači „kockastih“ došli su sa jasnim odgovorom da oprosta nema, niti će ga biti!? Sve je to, što bi rekli „OK“, samo ostaje pitanje ko stoji iza tih transparenata i poruka — ko u stvari instruira i vuče konce? Nisu to obični ljudi i navijači, kao što nijesu ni oni koji su pisali tzv. političke transparente po Pljevljima.
Sjećam se dobro prvih takvih „transparenata“ koji su se pojavili u ratu između Mila i Momira — onih tada nepismenih poruka ispisivanih po zidovima pokraj puteva, toliko ne samo nepismenih već i sramotnih, na koje je reagovala čak i jedna od majki pomenutih, postiđena onim što je dolazilo sa tih poruka. Ko je pisao te poruke, ko je pisao one u Pljevljima, ko piše ove sada? Ko stoji u sjeni i vuče konce? E, to je pitanje na koje bi trebalo da odgovore naše institucije, jer tu — što bi narod rekao — „u grmu leži zec“! Tu je, rekao bih, ključ svih naših mržnji, kojih je, umjesto da ih je manje, sve više.
Prihvatam osudu premijera Spajića, ali se pitam zašto je do sada mirno gledao šta mu se dešava u Ministarstvu spoljnih poslova. Ko to tamo i kako vuče konce? Ako je obećao da će razgovarati sa ministrom povodom skandala koji je izbio objelodanjivanjem da je Krivokapić postavljen za savjetnika, ostaje pitanje: zašto je izostala reakcija na ministrov javni doručak i sastav koji je izabrao za pravljenje političke strategije u budućim međunarodnim nastupima? Javnost Crne Gore je tada mogla direktno vidjeti ko u stvari vuče konce, a ko je marioneta u svemu tome.
Tada smo mogli vidjeti da počasni predsjednik nije samo počasni, da su u sadašnjoj spoljnoj — ili, ako kome više prija, vanjskoj — politici sve njegovi puleni, kao i u slučaju skandala sa Mirnom Nikčević, tada savjetnicom ambasadora Crne Gore u Turskoj. Da, taj radni doručak je otkrio — onome ko želi pošteno da vidi — da „počasni“ preko svog omiljenog saradnika i savjetnika gospodina Roćena (da li je zbog njega ambasador Lekić odbio poziv?) i dalje vuče međunarodne konce, te da se tu možda krije i ključ kamuflirane podrške 44. Vladi, najavljivane do posjete Milatovića Americi i podrške da u Vladu uđu i predstavnici srpskog naroda, odnosno ZBCG.
Zato i otvoreno pitanje premijeru: da li će se ipak, ako ne u svom kabinetu, ono barem na marginama nekog skupa sastati sa svojim ministrom (koji se, kako se i očekivalo, na kraju oglasio i osudio povike sa podgoričkog stadiona) i usaglasiti stav koji bi država trebalo da ima u međunarodnim nastupima, ili će ostati da svako i dalje svira na svom instrumentu, zarad cilja ulaska u EU pod bilo kojim uslovima — pa makar i bez glasa?
No, to je pitanje za neku drugu priču.
Ostaje iskrena čestitka momcima Mirka Vučinića na htjenju i borbenosti koju su prikazali u duelu sa trećom reprezentacijom svijeta. A za njih, ako ne zbog čega drugog, postavlja se i pitanje institucijama:
„Vrijeme je da otkrijete ko stoji iza scene, ko i dalje vuče konce i širi mržnju u narodu Crne Gore.“
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
