Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
U Crnoj Gori, sestra je svetinja. Tako se makar kaže u našem muškom svijetu čojkanja i junaštva.
Kad zatreba, u montenegrinskoj istini slatkorečivosti umijemo od riječi da napravimo hram.
U tom lažnom hramu, na najvišem oltaru, stoji Sestra.
Sestra je Zlato, Dragulj, Cvijet kuće, Duša doma.
Naša sloga, ona daje domu krila,
Gorda i slavna
Sestra naša mila.
Glas pronosi okeanu,
Da je vječna naša familija.
Nema tog brata koji neće, sa rukom na srcu, kao da se sluša himna, uz zdravicu za dugovječnost, reći da bi život dao za svoju sestru. Kao svaka zakletva Crnogorca, mora joj se vjerovati na riječ.
Nema ni tog oca koji neće suzom natopiti brk kad se kune da mu je ćerka najveća radost.
Međutim, kad dođe dan da se dijeli imovina, Zlato i Dragulj se pretvore u prašinu.
Brat, svetinja, glava kuće koji se zaklinje u sestru, postaje matematičar, pravnik i sitni lopov. Računa, dijeli, oduzima.
Na bratovom i očevom notarskom papiru sestra se pretvara u fusnotu. Njoj pripada — ništa. Ili „da ne kaže da nije dobila“, kad su jako dobre volje, udijeli joj se neka parcela iznad puta gdje ni smokva neće da rodi. U tom trenutku sva naša priča o ljubavi, časti i krvnom srodstvu razlije se kao svinjska mast na vodi.
Nema tu razlike između crnogorskog Sjevera i Juga. Nema razlike između Bokelja ili Lacmana i Crnogoraca sa brda, između Primorja i planine. Vasojevići, Moračani, Bajice i Grbljani dišu kao jedno.
Kad je imovina u pitanju, samo smo tu jedno tijelo i jedna duša — tijelo mačo Crnogorca, duša plitkog račundžije.
U toj rijetkoj nacionalnoj slozi, jedinstveni smo kao nikad. U jedan glas, bez disonanci, sestru, taj Dragulj, pretvoramo u ukras koji ne vrijedi ništa kad se računa.
Očevi, „čojci“ stare škole poštenja, su ti koji počnu tu nepravdu.
Oni su učitelji sinovima, govoreći tiho, sa mudrošću i roditeljskom pažnjom: „Šta će njoj zemlja? Ona ima muža, tuđe prezime, ima đe.“ I tako, iz generacije u generaciju, prenosi se lanac koji veže ženu – za ništa. Kćerka se uči da ne traži, da ne pita i da se, ako što „kapne“ zahvali naklonom do poda na milostinji. Brat i sin se uči da mu pripada sve. Da je zemlja njegova, kao što su sve i riječi o časti bile njegove.
Tu, u toj tihoj sramoti, leži ona krivudava ponornica svih tragedija Crne Gore. Zemlja koja se diči slobodom, koja je pjevala o junacima i časti, u svojoj kući stvara robinje. Naši mitovi o hrabrosti ne vrijede ni mrvu, kao što zaista ne vrijede, ako se ne mogu primijeniti na to da se sestri da ono što joj pripada. Jer hrabrost nije u pucanju na svadbi, dinamiti, ni u bitkama brkatih predaka, ni u lažnoj pjesmi. Hrabrost je potvrditi istinu sestri da je njeno koliko i sve ostale djece.
Mi to ne umijemo. Mi ćemo radije prodati zemlju, prevariti sestru, majku ugurati u špajz jer joj je to dosta, nego priznati da smo kukavice. Jer priznati sestri pravo znači priznati sebi slabost. Tako smo zatvorili crnogorski krug zatucanost i izgovora – od velikih riječi do malih duša.
Sestra, u zemlji junaka, nije osoba. Ona je simbol koji se koristi, ukras kojim se dičimo, ali kojeg se bojimo kad progovori. A kad progovori – ne čuje je niko, tu je samo da potpiše da se odriče. Naš sluh je muški, grub, ogluvio od samohvale.
Kada bi Crna Gora imala istinu, ne onu istinu o junačkim podvizima, tvrdim brdima, sinjem moru i stravičnim klancima, nego istinu o moralu i iskrenosti— saznala bi brzo i veličinu izdaja sestri i majki. Saznali bi o licu žene kojoj govorimo i pjevamo da je svetinja, a postupamo sa njom kao sa viškom.
Nema veće sramote od toga ali ni tačnije i iskrenije istine o nama.
Na kraju krajeva, ono što narod jeste vidi se ne po tome kako diže spomenike, nego kako dijeli nasljedstvo.
Dok se god sestra u Crnoj Gori tretira kao suvišni svjedok porodične časti, bićemo narod velikih riječi i malih djela.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
Predobro je tebi bilo u doba sestre i brata,no zaboravio si i tetku da pomeneš,znaš dobro koju,možda i obje.
Zato sada gradiš,sadiš i bereš po Srbiji,a ni Hvala im nijesi rekao,možda si ih koje putovanje častio i sl.
Da ne bi njih,ništa od Japana,Azije,Amerike,karnevala u Urugvaju i Brazilu(RIO) i sl. Zahvali se i onom drugu na Brdu i onom iz krimovice..njih mislim da nijesi zaboravio,valjaju ti još..