Zbog posljedica populističkih odluka – da se plate u CG povećaju ukidanjem doprinosa za zdravstvo, drastičnim smanjenjem doprinosa za PIO, nekontrolisanog zapošljavanja partijskih kadrova u javnom sektoru, povećanja zarada u javnom sektoru, povećanja troškova za zarade u privatnom sektoru za 55% (a povećanje produktivnosti samo 13%), eksplozije neproduktivne javne potrošnje (nabavke auta, troškovi komunikacija, službenih putovanja, dodatnih angažmana po Ugovoru o radu, dnevnica, hrane i pića, nepotrebnih kupovina opreme, troškova zakupa i kupovine poslovnog prostora, namještaja, nekontrolisana potrošnja diplomatskih predstavništava po svijetu, nenamjenska potrošnja iz programskih budžeta…), rasta troškova za socijalna davanja (koja u minimalnom procentu idu ka stvarno socijalno ugroženim stanovnicima, a ostatak se koristi za političke kampanje i jeftinu demagogiju), nekontrolisanih troškova zdravstvenog sistema koje definiše i kontroliše DPS-ova monopolska firma GLOSARIJ, a ne Vlada Crne Gore – budžet se nalazi u kritičnoj situaciji sa aspekta likvidnosti.
Naime, ukupni prosječni mjesečni prihodi budžeta su oko 230 miliona EUR, a troškovi isplata za bruto plate, penzije, socijalu i zdravstvo su prosječno 238 mil EUR. Znači, budžetu mjesečno nedostaje oko 8 mil EUR da bi pokrio samo ove mandatorne troškove (fiksni troškovi koji se moraju isplatiti SVAKOG mjeseca).
U praksi, ovo znači da Ministarstvo finansija mora svake nedjelje imati na računu između 70–90 mil EUR da bi se isplatile ove četiri velike „fakture“. To znači da se sa računa budžeta čiste sva sredstva koja se uplate kao prihodi od poreza, doprinosa, carina i akciza – i to SVAKE nedjelje.
Ministarstvo je zbog sezonskog karaktera visine prihoda i fiksnih rashoda (koji su isti za svaki mjesec) prinudjeno da uzima kratkoročne pozajmice od poslovnih banaka sa visokim kamatama.
Kao posljedicu ove primarne nelikvidnosti i deficita, Ministarstvo finansija je prinudjeno da kasni sa ostalim plaćanjima: izvođenje radova kroz kapitalni budžet, dostavljanje robe i usluga, isplate po obavljenim tenderima iz javnih nabavki, subvencije i drugi troškovi iz programskih budžeta. Vlada kasni sa plaćanjima. Kašnjenja su već dostigla zabrinjavajuće razmjere jer šire „virus“ nelikvidnosti u privredu države.
Dobavljači kasne sa isplatama svojih obaveza (dobavljačima, bankama, Poreskoj upravi, zaposlenima…), banke kasne sa naplatom kredita… Đavolji krug nelikvidnosti se zatvorio. On je već vidljiv kroz rast ukupnog iznosa blokada i broja blokiranih firmi. Najveći dug je prema državi i Poreskoj upravi. Dug se uvećan vratio tamo gdje je i nastao – u Vladu.
Broj blokiranih firmi i preduzetnika povećan je za više od 2,2 hiljade u odnosu na kraj 2020. godine, dok je iznos blokiranog duga dupliran i veći za gotovo 750 miliona eura.
Prema podacima Centralne banke Crne Gore (CBCG), na kraju avgusta 2025. godine bilo je 21,1 hiljada preduzeća sa blokiranim računima, sa ukupnim dugom od 1,52 milijarde eura. Za poređenje, na kraju decembra 2020. godine u blokadi je bilo 18,85 hiljada preduzeća i preduzetnika, sa ukupnim dugom od 771,21 milion eura.
Zato je Vlada primorana da se ubrzano zadužuje i u zemlji i u inostranstvu, jer nelikvidnost budžeta prijeti da blokira funkcionisanje privrede kojoj su programi ES1 i ES2 već drastično povećali troškove poslovanja. Dodatni pritisak na poslovanje domaćih firmi donijele su firme stranih osnivača (posebno iz Turske – 14.000), koje uglavnom posluju u sivoj zoni i ne plaćaju poreze i doprinose, a imaju lakši pristup jeftinim kreditima, subvencijama i donacijama.
Da ne pominjemo troškove budžeta za vraćanje kineskog kredita za autoput, troškove garancija za kredite javnih preduzeća i lokalnih samouprava.
Jednostavno, budžet se pretvorio u „protočni bojler“ gdje se prikupljeni prihodi troše na isplate plata, penzija, socijale i troškova zdravstva.
Kašnjenja isplata su već znak metastaze javnih finansija.
