Piše: Momo Joksimović
Kumstvo predstavlja jedan od najstarijih i najznačajnijih društvenih odnosa u srpskoj , ali i u široj slovenskoj tradiciji. Ono nije samo formalnost u obredima kao što su krštenje, vjenčanje ili slave, već dubok simbol duhovnog srodstva, povjerenja i poštovanja. Izreka „Kum nije dugme“ i „Bog je na nebu a kum na zemlji“, najbolje odražava težinu i vrijednost koju ovaj odnos ima u narodnoj svijesti.
Kumstvo je sveta veza koja spaja ljude ljubavlju, povjerenjem i poštovanjem, i zato se čuva kao svetinja. Kum nije samo svjedok na važnim trenucima, već i duhovni brat koji ostaje uz nas čitavog života. Kumstvo je i most između porodica, simbol prijateljstva i čestitosti koji se prenosi s koljena na koljeno.
Čuvati kumstvo znači čuvati čast, tradiciju i srce naroda.
Kumstvo je svetinja koja nas uči ljubavi, vjernosti i zajedništvu.
Kumstvo ima duboke korijene u staroslovenskim i hrišćanskim „pobratimstva“ ili „prijateljstva po zavjetu“, gdje su ljudi duhovno bratimljeni zaštitom bogova. Sa širenjem hrišćanstva, kumstvo dobija novi smisao,kum postaje duhovni roditelj djeteta, onaj koji ga uvodi u hrišćansku zajednicu prilikom krštenja.
Tokom vjekova, kumstvo se proširilo i na druge životne obrede-vjenčanje, slavu, pa čak i na poslovne i političke odnose.
U srpskoj tradiciji, kumstvo je imalo snagu neprikosnovenog saveza : kumove nije bilo dozvoljeno vjenčavati međusobno, jer se duhovno srodstvo smatralo isto toliko snažnim kao krvno.
Kumstvo predstavlja oblik duhovnog srodstva koji nadopunjuje biološku porodicu i širi društvenu mrežu povjerenja. Kum je često „čuvar časti“ porodice, posrednik u pomirenjima i podrška u kriznim trenucima.
Kumstvo je takođe vid socijalnog kapitala- ono omogućava stvaranje bliskih veza koje prevazilaze klasne, etničke ili ekonomske prilike. U tradicionalnim zajednicama, izbor kuma bio je pitanje časti i povjerenja, a kumovi su se čuvali kao najbliži srodnici.
Danas u urbanim i modernim sredinama, kumstvo često dobija simboličan karakter, ali zadržava emotivnu vrijednost. Kumovi se i dalje poštuju, pozivaju na slave, vjenčanja i rođendane, a riječ „kume“ postala je simboličnim za prijatelje od povjerenja. Kumstva kod porodica koje drže do svoje vjere, tradicije, običaja, traju desetinama i stotinama godina. Takva kumstva se ne prekidaju, nego samo tradicionalno nastavljaju .
Kumstvo je i izraz duhovne zajednice i moralnog zavjeta. Kum nije samo svjedok obreda, već simbol čovjeka koji preuzima odgovornost za drugoga. Taj odnos podrazumijeva žrtvu, brigu i iskrenost, što ga čini svojevrsnim etničkim i etičkim savezom.
Kum je često figura podrške , a za dijete, kum može biti druga roditeljska figura, model ponašanja i stabilnosti. Kod odraslih, kumstvo predstavlja emocionalnu sigurnost, potvrdu povjerenja i društvene pripadnosti.
U srpskoj književnosti i usmenoj tradiciji, kumstvo ima izuzetno mjesto. U epskim pjesmama i pripovjetkama, kumovi su često simboli časti i vjernosti. Primjeri se nalaze u narodnim pjesmama kao što su „Kneževa večera“ ili „Marko Kraljević i Musa Kesedžija“, gdje kumstvo postaje svjetovni i duhovni zavjet.
I u savremenoj književnosti, kumstvo se koristi kao motiv za analizu odnosa moći, prijateljstva i moralne odgovornosti.
U dramama i romanima 20 vijeka, kumstvo se ponekad pojavljuje i u ironičnom ili kritičnom kontekstu- kao simbol licemerja ili društvenog interesa, što pokazuje kako se njegov smisao vremenom mijenjao.Kum se u narodu izuzetno poštuje. Pri susretu, domaćin ga dočekuje sa posebnim poštovanjem, a često mu se ljubi ruka. Kum ne smije da odbije poziv na slavu, vjenčanje ili krštenje, jer se time narušava duhovna veza. Izraz „Kumstva mi“ ima posebnu težinu i koristi se kao velika zakletva.
U narodu ove izreke imaju visoko značenje:
-„Kum je veći od brata“.-„Kum se ne odriče, ma šta bilo“
-„Kad kum kumovskoj kući ide i krov se na kući raduje“.
„Kum skida sa rala svaku mrvu zemlje da nebi ponio kumovsku zemlju“
-„Bog na nebu a kum na zemlji“. -Zakletva „Kumstva mi“.
Danas, u doba digitalnih odnoda i brzog života, kumstvo je u velikoj mjeri izgubilo nekadašnju društvenu fukkciju, ali je zadržalo simboličku i emotivnu vrijednost. U nekim sredinama i dalje se pažljivo biraju kumovi, dok je u drugim to više pitanje prijateljstva nego duhovne veze.
Ipak, kumstvo opstaje kao jedna od rijetkih tradicija koja povezuje prošlost i sadašnjost, duhovno i svetovno, porodicu i zajednicu
Kumstvo je više od običaja-to je institucija duhovnog srodstva među ljudima.
Od drevnih obreda do savremenih pordičnih svečanosti, ono ostaje simbol povjerenja, časti i ljubavi. Iako se njegov oblik mijenja,suština ostaje ista: kum je onaj koji stoji uz čovjeka u najvažnijim trenucima
Kumstvo je jedan od najplemenitijih oblika duhovnog srodstva , koje se ne zasniva na krvi, već na povjerenju, ljubavi i zavjetu.
Biti kum znači preuzeti odgovornost za tuđi život, postati čuvar porodične i duhovne veze koja traje čitav vijek.
Kumstvo predstavlja most između tradicije i savremenosti, jer u sebi nosi vrijednosti koje nikada ne zastarijevaju-vjernost, čast i poštovanje.
Izraz „Kumstva mi“, nije samo zakletva, već svjedočanstvo koliko je ovaj odnos duboko u narodu svijstan i moralan.
Čuvati kumstvo znači čuvati čast, tradiciju i veze koje nas spajaju u ljubavi i zajedništvu. Zato s pravom kažemo : kumstvo je svetinja!
I na sjeveru Crne Gore, pa i Vranešu kumstvo je bilo i ostalo važna ustanova. Kum nije samo svjedok na krštenju i vjenčanju nego i duhovni srodnik, gotovo kao član porodice. Postoji više vrsta kumstava: krsni kum (na krštenju); vjenčani kum; ponekad ali rijetko kum pri osvjećenju doma, slave ili druge prilike.
Dok su radile crkve u Vranešu, kumstvo se uspostavljalo prilikom svetih tajni-krštenje i vjenčanje, a to su vršili sveštenici.
Kako je poslije Drugog svetskog rata nestalo sveštenika, u Vranešu, pod uticajem kumunistuičke torture, crkvena kumstva su nestala, crkve nijesu radile a sveštenik u Gornjem Vraneršu ubijen. U Donjem Vranešu, tada je službu obavljao pop Sava Radović, i dešavala su se veoma rijetka krštena kumstva sa popom u kući. To su bila teška vremena kada su na Cetinje Boga sahranili, pa se taj suludi bezbožnički teror proširio i na sjeverne prostore Crne Gore.
Bilo je poneko krtštenje u Vranešu rijetko, na suvo bez popa, u nuždi zbog bolesti djeteta, opasnosti po život, i to krštenje je obavljao laik, koji je učio vjeronauku prije rata, znao je kako to treba da se radi i da izgovori : „Krštava se sluga Božiji (ime) u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin“, i dijete se triput oblije vodom.
Kada bi dijete bilo u životnoj opasnosti, krstilo bi se odmah, pa čak i bez prisustva kuma-najčešće majka ili baba ili njstariji član porodice bi iuzgovorile riječi krštenja „da ne ide nekršteno“.
Prije Drugog svetskog rata bila su redovna i krštenja i vjenčanja, i slavbile su se slave i svi vjerski obredi. Svako ej vjenčan i kršten, pred sveštenikom u crtkvu, o čemu je uredno vođena evidencija u crkvene knjige vjenčanih i krštenih i umrlih. Pamti se da je dijete od godine ,sin profesora univerziteta, bilo kumče na vjenčanju, kod sklapanja braka, i tako se nastavljalo tradicionalno kumstvo. Crkva nije priznavala vjenčanje van crkve.
Međutim , kumstva su se obavljala i obavljaju vjenčanjem pred kumovima—svedocima pred matičarem, i takva kumstvo traje i poštuje se.. Ta kumstva pred matičarem i danas se upražnjavaju , vodi se uredna evidencija vjenčanih, to je uređeno državnim pravilima.
Bilo je rijetkih slučajeva, da su kumstva nastala što su dvoijica se zaklela na krst i sveto pismo pred ikonom, da će biti jedan drugome vjerni, odani kumovi, čak i bez crkvenog blagoslova.
Sada kad su obnovljene stare i podignute nove crkve, parohijski domovi, organizovana vjeronauka uz Crkvu, skoro svaka kuća u Vranešu osveštava slavski kolač u crkvu, organizuje se crkvena krštenja i vjenčanja uz veselje i crkvene obrede. Kako se nije dugo crkveno krštavalo, dolaskom mitropolita Amfilohija, obavljana su kolektivna kršternja na desetine pa čak i preko stotinu krštenja istoga dana u crkvu ili uz crkvu.
U Vranešu i cijelom sjeveru kumstvo je bilo i ostalo svetije od krvi. Govorilo se i govori :
„Što je Bog na nebu , to je kum na zemlji“
„Kumstvo se ne odbija, niti se prekida“.
Kum mora biti prisutan na svim važnim događajima u životu kumčeta : pri krštenju, na svadbi, ako se nešto veliko slavi ili traži blagoslov. Kum i kuma se nijesu smjeli vjenčati među svojom kumčadi, smatra se da je to kao blisko srodstvo.
Kumstvo kao jedan od najdubljih i najsvetijih veza u našem narodu, ostaje temelj porodičnog, duhovnog i društvenog jedinstva. I ako se običaji mijenjaju kroz vremena, značaj kumstva kao simbola povjerenja, časti i ljubavi ostaje neprolazan.
Generacije rođenjih u Vranešu pedesetih godina, krštavali su se tek osamdesesetih i devedesetih godina, kada je došla sloboda vjere u Boga životvornoga.
Bog je na nebu a kum je na zemlji !
PG, novembar 25.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
