Jakov Milatović se javnosti predstavlja kao neumorni borac protiv naslijeđa DPS-a. Njegove riječi su oštre, retorika vatrena, a obećanja o novoj, transparentnoj i pravednoj politici zvuče gotovo herojski. Ali kad se kamera ugasi i stvarnost zakuca na vrata – šutnja. I to ne bilo kakva – šutnja koja razotkriva selektivnost, strah i kompromis.
Dok ministar spoljnih poslova Ervin Ibrahimović nesmetano vraća stare kadrove DPS-a u ključne funkcije, okuplja bivše perjanice režima oko sebe i legitimno ih uključuje u okrugle stolove, Milatović ne kaže ni riječ. Njegova šutnja nije pasivnost, već aktivno saučesništvo. Predsjednik koji bi trebao biti simbol nove politike pokazuje da su njegovi standardi dvostruki: glasno kritikuje nemoćne, dok moćne štiti tišinom.
Ova kontradikcija nije samo moralni problem, ona destabilizuje vjeru građana u institucije i u samu ideju promjene. Građani gledaju kako stari kadrovi grade mreže moći dok predsjednik smješka, pije kafu i možda razmišlja o novoj PR kampanji. To je performans tišine, nova disciplina političkog prećutkivanja, umjetnost neprimjećivanja očiglednog.
Milatovićev dvostruki standard razotkriva pravu prirodu njegovog „reformizma“. Njegova borba protiv naslijeđa DPS-a je selektivna jer izgleda da ona postoji samo kada ne ugrožava stvarne moćnike. U suprotnom, postaje farsa, prazna retorička parola i PR fasada za građane koji su očekivali iskrenu promjenu.
Ako predsjednik želi sačuvati kredibilitet i opravdati naslov „lider promjene“, mora izabrati: ili istinski obračun sa naslijeđem prošlog režima, ili priznanje da je politika Milatovića spektakl riječi i tišine, gdje se prava moć vraća starim strukturama. Šutnja u ključnim trenucima nije neutralna – ona je izdaja idealizma, povjerenja građana i same suštine nove politike.
U ovoj predstavi, Milatović je maestro tišine, dok stari kadrovi igraju glavnu ulogu. A građani, oni gledaju, možda sa kokicama u ruci, pitajući se da li gledaju borbu za promjenu ili najbolju političku farsu sezone.
Auuu, napišite jedan tekst i da ćuti na to što je Bačulov pušten na slobodu, te što Dijana Hrka ignoriše vašeg gazdu Vučića, kao i što je u Milatovićevom kabinetu muk na divljaštvo blokadera.
Tužni Borbaši… Šta se sve danas može nazvati novinarima.
A sta ocekivati od ulucara i bivsih crtaca trobojki po Zlatici!
Pa nijesu mu Srbi dali stipendiju da ide da uči nego DPS i njihov Duško Knezevic !
Eva, da ne bi pisali neistine lako je provjeriti da je Milatovic kao student generacije dobio nagradu Atlas banke, a ne stipendiju. Tu nagradu je svake godine Atlas banka dodjeljivala najboljim studentima.
Sto mlatite, nije Milatovic postavio Ibrahimovica na mjesto Filipa Ivanovica, vec Spajic i Mandic.