Piše:Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Knjiga je, paradoksalno, najtiša, a najglasnija tvorevina čovjekovog duha.
Komad obrađenog drveta, ispisan sitnim, naizgled besmislenim znakovima za neke ljude razumljivi a za druge ne, koji, spojeni u rečenice, nose mudrost epoha, iskustvo civilizacija i snove pojedinaca.
Kad na Balkanu padne neka jela ili smrča to nije kraj – nastane knjiga. Od najljepše bukve opet imamo najfiniju knjigu.
Čađ i smola, rekli bi otpad, stvorili su ustvari milijarde slova i najmudrijih misli.
Knjiga je u isto vrijeme najjednostavniji i najsloženiji izum koji je čovjek ikada stvorio. Zato je danas, u vremenu kad u Budvi i Boki vlada buka površnosti i brzine, knjiga postala ono što je oduvijek bila u ovim krajevima – svetionik, s tim da danas taj svetionik rijetko ko više primjećuje.
Knjiga ujedinjuje, miri, opamećuje i produhovljuje – sve ono što nemamo danas a treba kao hleb nasušni.
Čitanje je, čini mi se, najdivniji i najuzvišeniji čin otpora.
U društvu kakvo je naše koje se klanja instant znanju i trivijalnom spektaklu, otvoriti knjigu znači zastati, misliti, osjećati.
Možda prije ostalog znači ostati čovjek. Upravo to se danas sve teže prašta.
U Crnoj Gori, a posebno u Budvi, kulturi i knjizi vlast sudi ćutanjem, a kazna koju svakodnevno propisuju je zaborav. Oni koji bi trebalo da čuvaju vrijednosti, upravo oni koji su danas na vlasti, ali i u opoziciji, postali su trgovci diploma i duhovnog siromaštva. Progonom knjige, kupljenodiplomaši iz Platforma koalicije ali i oni iz opozicije, jednako, ne progone papir, već misao. Ne gase biblioteku, već razum.
Budva, grad koji je bio mediteranski biser kulture, pretvoren je u poligon za samopromociju mediokriteta. Umjesto biblioteka, niču kule, umjesto tribina o književnosti, građanisti održavaju sastanke o tenderima. Umjesto da se s ponosom njeguje tradicija pisane riječi, vlast u Budvi stvara ambijent u kojem je čitanje luksuz, a znanje sumnjivo.
Vulgarnost, primitivizam, uvrede i podmetanja su jedini jezik i sadržaj njihovih knjiga.
Kao da knjiga prijeti svijetu na vlasti jer ih podsjeća na ono čega se najviše boje, na sopstvenu prazninu.
Nestanak knjige nije samo kulturna tragedija, to je civilizacijski pad koji se u Crnoj Gori dešava dugo.
Kad narod prestane da čita, a naš jeste prestao, on prestaje da misli. Kad prestane da misli, postaje savršeno poslušan, a danas je to naša, budvanska, realnost, makar u okruženju koje promovišu i vlast i opozicija.
Upravo takav narod dakle priželjkuju svi koji vladaju bez ideje, bez obraza, sluge sumnjivih centara i narko mafije. Nije slučajno što su najveći tirani u istoriji spaljivali knjige jer su znali su da nema opasnijeg oružja od slobodne misli. Istorija se ponavlja, sada u Budvi.
Knjiga ne traži mnogo, malo svjetla, mir i ruke koje će je otvoriti.
Sjećam se priča koje mi je Miro Luketić pričao o njegovoj porodičnoj biblioteci i dolasku prve knjige na Prijevor. Te njegove knjige zauzvrat su dale znanje, empatiju, smisao.
Knjiga nas uči da svijet nije crno-bijel, da svaka misao ima svoju sjenku i da je istina uvijek složenija od slogana. Uistinu, nerijetko ja to zaboravim.
Knjiga nas podsjeća da smo više od potrošača i birača – da smo bića sposobna za san, sumnju i stvaranje.
Borba za knjigu borba za budućnost.
Dok u Budvi ćute biblioteke, dok se pjesnici guraju u zapećak, a kulturne manifestacije zamjenjuju političke fešte, svako ko otvori knjigu postaje buntovnik.
Možda je upravo to naša mala nada – da će se u tišini stranica ponovo roditi duh koji neće pristati da živi u društvu bez misli, kakvo je danas naše društvo, bilo da govorimo o gradu ili o državi.
Svijet bez knjige nije samo nepismen, on je slijep. Budva, Boka, Crna Gora, čovječanstvo, zaslužuju da ponovo progledaju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
