KRŠTENJE – VRATA U ŽIVOT VJEČNI

Piše: Momo Joksimović

Krštenje je prvi i najsvetiji korak čovjeka u zajednici Crkve. To je vrata kroz koja čovjek ulazi u život vječni, rađa se iz vode i Duha i postaje čedo Božije. Njome čovjek ulazi u zajednicu Crkve, postaje dio Tijela Hristovog i dobija pečat dara Duha Svetoga. Kroz vodu i Duha, čovjek se ponovo rađa — ne više za zemaljski, prolazni život, nego za život vječni. U vremenima stradanja, ali i obnove, krštenje ostaje svjedočanstvo žive vjere — tajna koja spaja zemlju i Nebo, prošlost i budućnost, čovjeka i Boga.

Krštenje je najdublja tajna duhovnog života. U njemu se čovjek očišćuje od grijeha i preporаđa za novi život u Hristu. Kroz osveštanu vodu i priziv Svetoga Duha, sve što je staro i tužno u čovjeku biva ostavljeno, a u njegovom srcu niče novi početak.

Voda, kao simbol života, u činu krštenja postaje sredstvo blagodati. Ona pere i oživljava, donosi radost, čistotu i duhovni mir. Kao što bez vode nema ni zemaljskog života, tako bez blagodati nema ni spasenja duše.

U našem narodu, krštenje je oduvijek bilo događaj velike radosti i sabranja. Oko novokrštenog djeteta okupljaju se porodica, prijatelji i komšije, a posebno mjesto pripada kumu. Kum nije samo svjedok — on je duhovni otac, zaštitnik i molitvenik svoga kumčeta.

Kumstvo je sveta veza koja se ne raskida. To je zajedništvo u Hristu, koje prevazilazi svaku prolaznost. Zato se u narodu i kaže: „Kum nije dugme“ — jer je kumstvo svetinja, znak povjerenja i duhovne bliskosti.

Sjećanje i istine iz Vraneša, gorštačkog kraja na sjeveru Crne Gore koji je vjekovima bio zemlja čestitih i pobožnih ljudi, vjernih Crkvi i svetosavskom predanju. Narod ovoga kraja je živio od svoje muke, ali i od svoje vjere. Slave, krštenja i kumstva bili su temelj porodičnog života. Ali došlo je vrijeme kada se vjera nije smjela ni pomenuti.

Poslije Drugog svjetskog rata, kada je zavladao bezbožnički poredak, počinju teške godine za sve što je sveto. Sveštenici su proganjani, narod uplašen, a crkveni život skoro ugašen. U Vranešu, iako hramovi nijesu porušeni, zavladala je teška tišina. Zvona su ćutala, službe su prestale, a narod je svoju vjeru čuvao u tajnosti.

Posebno su u narodu ostala bolna sjećanja na sveštenika Miloša Joksimovića, Pavinopoljskog paroha, šesnaestog iz generacija popovskog bratstva Joksimovića, koji je 1949. godine uhapšen, mučen u bjelopoljskom zatvoru. UDBA ga je čitavog polomila. Kad bi mu naredili: „Reci, pope, živio Tito?“, pop bi pljunuo na zemlju i to pogazio. Uslijedila bi batina i lom ruke. Tako su tri–četiri puta naređivali, a pop postupao na isti način dok mu nijesu polomili ruke, noge, rebra, glavu, a usta napunili zemljom da se jauk ne bi čuo. Snažne su bile ruke policajca–kolstolomca–ubice Stanišića, ali srce i vjera popa Miloša bile su mnogo jače. Tako je mučenički postradao pop Miloš samo zato što je služio Bogu i narodu. Njegova smrt postala je rana na duši Vranešana — rana koja se pamti, ali i blagoslov, jer je prolivena krv za Hrista uvijek sjeme novog života.

I drugi sveštenik, pop Panto Bulatović, morao je da bježi u Prijepolje, jer mu nije bilo života u Vranešu. Pop Sava Radović je obavljao službu u Šahovićima–Tomaševu, trudeći se da bar nešto od duhovnog života ostane živo. Ipak, bilo je teško — UDBA je budno pratila sve, znala ko slavi, ko krštava, ko ide u crkvu, ko poziva popa u kuću.

Mnogi su se plašili da otvoreno slave svoju krsnu slavu ili da krste dijete. Rijetki su se usuđivali na to, strah je bio prisutan, a popu Savi su znali u bisage staviti i kamenje, da bi popa ponizili. Udbaške karakteristike bile su surove — ako bi čovjek imao u njima upisan vjerski obred, odlazio u crkvu ili slavio slavu, nije mogao dobiti posao u državnim organima niti napredovati.

To su bila vremena straha i stida, kada se hrišćanin morao kloniti onoga što mu je najsvetije. Ali čak i u takvoj tami, iskra vjere nije se ugasila. Narod je potajno čuvao svoju duhovnu baštinu, vjerujući da će doći bolja vremena.

Ta bolja vremena došla su 1989. godine, kada je, poslije dugih decenija tišine, obnovljena Crkva Uspenije Presvete Bogorodice u Vranešu. Taj događaj bio je veliki blagoslov za cijeli kraj. Crkva je osveštana uz prisustvo devet vladika i izaslanika Patrijarha Germana, vladike Lukijana Slavonskog. Narod se sabrao u ogromnom broju — iz Sidneja, Čikaga, Evrope, Srbije, Bosne, Makedonije. Mnogi su plakali od radosti jer su dočekali da vide okupanu svetinju u kojoj su se krštavali preci, a zvuk zvona grije dušu.

Za trud i ljubav prema Crkvi, Momo Joksimović i Stanko Bulatović dobili su priznanja i nagrade od Patrijaršije i Mitropolije. Taj čin bio je znak da se Vraneš vratio sebi, da je ponovo stao pod sveti krst.

Sa dolaskom mitropolita Amfilohija, Crna Gora, a posebno njen sjever, duhovno je oživjela. On je sa ljubavlju i molitvama pohodio sva sela, obnovio stare crkve, podigao nove, sagradio parohijske domove i povezao narod oko oltara.

U Vranešu je mitropolit Amfilohije svojim rukama zapalio plamen obnove. Od tog vremena, sve je oživjelo: slave se otvoreno slave, djeca se masovno krštavaju, mladi se vjenčavaju u crkve, narod ide na liturgije i vraća duhovnom korijenu. Kultura i prosvjeta ponovo niču iz vjere. Crkva je postala središte narodnog života — škola, zborište, utjeha narodnog bića.

Narod se ponosi svojim krštenjem, svojim svecima i slavama. Isaka Konjevića, koji je vjekovima čuvao uspomenu na Svetog Savu, narod Vraneša pominje u slavi, jer se u Vranešu na Svetog Savu — Savindan — oduvijek slavilo i pjevalo, krišom, a sada se to čini slobodno i javno.

Posebno se pamti crkva u Pavinom Polju, gdje je zvono dugo ležalo na podu, a oltar bio prazan. Danas to više nije tako. Zvono ponosno zvoni na visini, crkva puna naroda.

Sve to govori da je Vraneš duhovno vaskrsao. Iz pepela straha i progona nikla je snažna vjera. Mirisi Crkve su obnovljeni, sveštenstvo se vratilo narodu kao vaskršnje jutro, a narod — Crkvi.

Krštenja koja su nekada krišom obavljana i bila tajna, sada su praznik cijelog sela. Svako dijete vraneško koje se krsti — kao da donosi blagoslov i dokaz da je Bog živ u svome narodu.

Istorija Vraneša nije samo istorija jednog kraja — to je priča o istrajnosti, stradanju i vjeri. Narod koji je sačuvao krst i slavu kada je to bilo najopasnije, sad živi u slobodi koju je zaslužio.

Krštenje je simbol tog preporoda. Ono što je nekad bilo zabranjeno, sada je ponos. I kao što su nekad ćutala zvona, a sada zvone, tako je i duša Vraneša — nekad potisnuta, danas pjeva molitveno.

„Zanesi, Gospode, Vraneš u svjetlost svoju, da svako dijete rođeno pod ovim nebom zna kome pripada — Tebi, Bogu živome.“

Krštenje nas podsjeća da niko nije zaboravljen pred Bogom. Ono nije samo čin iz prošlosti, već neprekidna stvarnost: svaki put kada se molimo, kada se kajemo, kada se pričešćujemo, mi se prisjećamo svog krštenja i zavjeta koji smo dali Bogu — da ćemo Mu služiti vjerom, ljubavlju i istinom.

Krštenje je i put povratka Bogu. Ono spaja nebo i zemlju, prošlost i budućnost, čovjeka i Tvorca. Zato svaki hrišćanin treba da zna dan svog krštenja i da ga obilježava kao svoj duhovni rođendan — jer tada je započeo život u Hristu.

Ko se ne rodi u vodi i Duhu, ne može ući u Carstvo Božije.
(Jovan 3,5)

PG, novembar – 25