Svi kičmenjaci zevaju, ili pokazuju ponašanja koja su slična zevanju. Zevaju babuni, orangutani, a takođe i papagaji, pingvini i krokodili, pa čak i neke ribe. Do relativno nedavno svrha zevanja nije bila jasna, a i danas naučnici još raspravljaju o tome. Ipak, postoje tragovi šta je zapravo suština ove radnje.
Većina ljudi misli da zevanje ima veze sa disanjem i povećanjem kiseonika u krvi, jer zevanje zapravo uključuje dubok udah. Međutim, istraživanja su pokazala da ta hipoteza nije tačna.
Da bi se provjerila ideja da zevamo kako bismo unijeli više kiseonika ili izbacili višak ugljen-dioksida, studije od prije 40 godina manipulisale su nivoima oba gasa u vazduhu koji su dobrovoljci udisali i utvrđeno je da, iako su promjene značajno uticale na druge respiratorne procese, nisu uticale na učestalost zevanja. Čini se da ne postoji sistematski merljiva razlika u ponašanju pri zevanju kod ljudi sa bolestima koje utiču na disanje i pluća, što bi se očekivalo ako bi zevanje bilo povezano sa disanjem.
„Široko otvaranje vilice možemo posmatrati kao lokalizovano istezanje, slično istezanju mišića u drugim dijelovima tijela“, kažu naučnici.
Dalje, stručnjaci su razvili ideju da zevanje pomaže u regulaciji temperature oko lobanje. Temperaturu mozga uglavnom određuju tri faktora: protok arterijske krvi ka mozgu, temperatura te krvi i toplota koju proizvodi sam mozak na osnovu aktivnosti neurona, a zevanje, teorijski, može da mijenja prva dva. Kada zevamo, duboko udišemo vazduh koji prolazi preko vlažnih površina usta, jezika i nosnih prolaza.
Istraživanja to, izgleda, potvrđuju: spoljašnja temperatura ima predvidiv uticaj na učestalost zevanja – ona raste kada je previše toplo i smanjuje se kada je hladnije.
Ovo takođe može objasniti zašto su određena medicinska stanja povezana sa učestalim zevanjem: bilo sama stanja, bilo lijekovi koji se koriste za njihovo liječenje, izazivaju povišenu temperaturu mozga ili tijela. Objašnjenje neuronske aktivnosti potvrđuju i studije na životinjama – sisari i ptice sa više neurona u mozgu zevaju duže, bez obzira na veličinu samog mozga, piše Gardijan.
To ne znači da su sve druge hipoteze potpuno odbačene. Najbolje potvrđena je teorija „promjene stanja“: zevanje pomaže mozgu da pređe iz jednog stanja u drugo, na primjer, iz sna u budno stanje, iz dosade u aktivnost.
Moguće je da je ova funkcija evoluirala prva, a efekat na termoregulaciju se pojavio kao korisna sporedna posljedica. Takođe, moguće je da su ove dvije funkcije povezane: promjene stanja mozga znače promjene u aktivnosti i temperaturi, što zahtijeva povećan protok krvi i hlađenje neurona.
Zarazno zevanje
Poznato je da ako jedna osoba u sobi ili na televizijskom ekranu zevne, drugi često urade isto. Neki istraživači smatraju da ovakvo zarazno ponašanje pomaže grupama da se usaglase, jer je zevanje teško lažno prikazati i signalizira pospanost, dosadu ili budnost. Međutim, to vjerovatno nije glavna svrha zevanja, jer mnoge usamljene životinje takođe redovno zevaju.
Zarazno zevanje može biti posljedica socijalnih mehanizama i aktivnosti koji podstiču empatiju. Takođe pomaže u koordinaciji grupe, omogućavajući životinjama da pređu iz relaksiranog u aktivni režim ili obrnuto.
(RT BALKAN)
