Piše: Ljuban Karan
Incident sa Turcima u Crnoj Gori potpuno razjašnjava tursku strategiju neoosmanizma na Balkanu, u kojoj su Srbi i Srbija i cilj i „kolateralna šteta“ u sukobu oko zona uticaja velikih i regionalnih sila na Balkanu.
Nije nikakva tajna da Turska odavno mašta i ima ambicije da ponovo postane svjetska sila po uzoru na Osmansko carstvo i da ponovo uspostavi potpunu dominaciju nad Balkanom. Dolaskom Erdogana, kao ekstremnog nacionaliste, na vlast u Turskoj, te ambicije su pretvorene u strategiju i konkretne akcije — nekada otvorene i javne, ali uglavnom prikrivene i perfidne. Uvjerenje da je širenje uticaja na Balkan moguće zasnovano je na činjenici da je Turska do nedavno bila jedna od ključnih članica NATO-a.
Njihov tako visok status u Alijansi, koji je podstakao velike ambicije, poljuljan je pokušajem atentata na Erdogana, iza kojega nesporno stoje američke obavještajne službe. Ipak, planovi Turske da širi uticaj na Balkan nastavljeni su, i to povećanom dinamikom. Osnova uticaja zasniva se na osloncu na postojeću muslimansku populaciju u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, ali i u Srbiji — na područjima „Sandžaka“ i KiM-a. Način uticaja je kroz mentorsku i diplomatsku podršku, naoružavanje i obuku kadrova, ekonomska ulaganja, ali i kroz podsticanje islamskog ekstremizma usmjerenog protiv srpskih strateških interesa.
Jedan naizgled sitan eksces u Crnoj Gori proširio je sliku turskih aktivnosti u našem regionu i stvorio još veću sumnju u to u kojoj mjeri ovi planovi ugrožavaju Srbiju i srpski korpus na Balkanu u cjelini. Mediji su bombastično objavili vijest da je u noći između 25. i 26. oktobra jedan turski državljanin u podgoričkom naselju Zabjelo sa sedam ubodnih rana nožem povrijedio tamošnjeg mladića, zbog čega je revoltirani narod izašao na ulice i krenuo u obračun sa turskim državljanima — demolirali su jedan njihov lokal i zapalili automobil sa turskom registracijom, uz povike: „Ubij Turčina!“.
Tek tada se saznalo da Turci koriste bezvizni režim sa Crnom Gorom, koji je ozakonila crnogorska vlada, i da masovno kupuju kuće, lokale, zemlju i razvijaju svoj biznis. Pod pritiskom javnosti, vlada je hitno ukinula bezvizni režim, ali je ostala sumnja da li je to iskreno i dugoročno. Turska je drsko i nadmeno uzvratila udarac i okrivila crnogorsku vlast da bez kontrole i provjere primaju u svoju zemlju sve krivce koji bježe od zakona u Turskoj i nikada nisu organizovali njihovu ekstradiciju, nego su prihode od njihovog prljavog novca usmjerili u sopstvenu ekonomiju. Nakon toga, crnogorska policija tvrdi da, u stvari, nije Turčin izbo nožem pomenutog mladića, što liči na medijsku kapitulaciju pred Turskom.
Zašto su crnogorskom rukovodstvu dobri odnosi sa Turskom toliko važni, objasnio je Vladislav Dajković, lider stranke „Slobodna Crna Gora“. On tvrdi da su Turci dobili nalog svoje države da zaposednu Crnu Goru i da je to u interesu crnogorske vlasti radi smanjenja srpskog i ruskog uticaja. Da oko 50.000 njih kupuje nekretnine enormnom brzinom i da će dobiti državljanstvo, te da se takva tendencija nastavlja. Da nije u pitanju samo biznis vidi se i po tome što kupuju ogromno zemljište na kome nema ni vode ni struje, što ukazuje na nekakav tajni plan, jer, kako kaže Dajković, u Crnoj Gori svi sem Srba mogu lako i brzo dobiti državljanstvo, čime se drastično mijenja glasačko tijelo na štetu Srba i još više smanjuje već minimizirani srpski uticaj na vlast i politiku zemlje.
Ako je Dajković u pravu — a mi, naravno, vjerujemo njemu, a ne crnogorskom ministru unutrašnjih poslova koji ga demantuje — radi se o nastavku stare politike Mila Đukanovića u pravcu odvajanja Srbije od mora i nastavku stvaranja okruženja Srbije koje omogućava razne vrste izolacije i ucjena. Možemo pitanje postaviti i ovako: zašto bi Turska, koja je ogroman novac uložila u pokretanje i razvoj pomorskog turizma, sama sebi pravila konkurenciju ulaganjem u crnogorski turizam, ako nije u pitanju nešto drugo — skriveno?
Igre sa Turskom na Balkanu
Interesantno je da ovakve perfidne konkretne akcije širenja turskog uticaja na Balkan EU „ne primjećuje“ i ne ometa. Jedino objašnjenje je da u ovom geostrateškom trenutku vodećim državama NATO i EU odgovara svaka antisrpska aktivnost — pa i ona od strane Turske. Jer, ako se već izigranoj i prevarenoj Turskoj, i od strane EU i od strane NATO-a, mora negdje popustiti, a mora, da bi se iskreno vratila u njihov antiruski tabor, najbezbolnije je da je puste na dijelove Balkana gdje se kidaju srpske veze i srpski i ruski strateški interesi.
Kasnije ćemo vidjeti do koje mjere može ići to popuštanje, jer teško da će Njemačka i Velika Britanija (u saradnji sa SAD) dugoročno i potpuno prepustiti kontrolu Balkana nekome drugom.
U tom kontekstu treba gledati širenje turskog uticaja i na druge države i paradržave u regionu preko muslimanskog stanovništva. Tako se „slučajno“ dogodilo da baš turski general bude komandant KFOR-a, a da vodećim državama NATO-a, koje bukvalno kontrolišu ovu vojnu misiju UN-a, ne smeta što Turska istovremeno donacijama i prodajom oružja i obukom kadrova jača kosovsku paravojsku, koja po Rezoluciji 1244 ne bi smjela ni da postoji.
Erdogan „slučajno“ ovih dana na sva zvona veliča Aliju Izetbegovića i prikazuje ga kao velikog državnika i mirotvorca, iako se zna da je upravo on pokrenuo rat u BiH povlačenjem potpisa sa Lisabonskog sporazuma, koji je garantovao pravičan i dugoročan mir, i kojim bi bilo spašeno mnogo hiljada života. Zato nije čudo što već duže vrijeme bošnjački dio BiH i lideri prištinske paradržave prijete Srbiji, ne Amerikom i Njemačkom kao ranije, nego Turskom i Erdoganom.
Nema sumnje da je perfidni i otvoreni antisrpski nastup Turske pokvario naizgled dobre međudržavne odnose sa Srbijom, tako da se već potežu pitanja „zašto Turska u BiH pravi džamije, a u Srbiji fabrike“. Popuštanje i prepuštanje Turskoj nekih zona uticaja možemo posmatrati i kao indirektni uticaj i pritisak EU, kao poruku da je jedini način zaštite od „turske prijetnje“ taj da prihvatimo sve evropske ultimatume i uđemo pod njihovo okrilje.
To nikako ne znači da su zapadne sile smanjile svoje direktne hibridne pritiske i konkretne akcije u pravcu destabilizacije Srbije. Nasilni prevrat i dovođenje na vlast zapadnih poslušnika i dalje ostaje cilj od koga ne odustaju. Priliv novca se nastavlja, iako su SAD zavrnule neke slavine poput USAID-a, iz novih fondova koje su stvorile britanske i njemačke obavještajne službe.
U podrivačkom djelovanju, oslonac na hrvatsku vlast i njihovu obavještajno-bezbjednosnu agenciju toliko je izražen da ga je nemoguće sakriti. Hrvatska je tako postala sigurna kuća za begunce koji su prekršili zakone Srbije, za obuku i instrukcije, pa i za uvježbavanje nasilja koje će se realizovati na ulicama i trgovima gradova Srbije. Tako planirani prevrat polako postaje i hrvatski projekat, i prosto je nevjerovatan stepen naivnosti dijela srpske populacije koja vjeruje u dobre namjere nove nezavisne Hrvatske, u kojoj je ustaški pokret postao neka vrsta „duboke države“.
Ne smeta im činjenica što se, dok ih obučavaju i daju instrukcije, u hrvatskom Saboru pokreće „argumentovana naučna tvrdnja“ da Jasenovac nije bio najgori i najsuroviji koncentracioni logor smrti, nego radni logor sa zavidnim uslovima boravka. Lako je objasniti snažan propagandni uticaj velikih zapadnih sila na dio srpske populacije, jer je u pitanju grandiozna propagandna mašinerija koja maše zapadnjačkom „šarenom lažom“.
Ali objasniti proustaški propagandni uticaj na zavedene Srbe i prihvatanje Kurtijeve podrške raspirivanju sukoba u Srbiji, zaista zbunjuje, jer je to novi katastrofalni istorijski vrhunac srpske naivnosti.
Pokušaji novog udara na Srbiju nastavljaju se i preko evropskih institucija koje „mjere“ napredak Srbije na evropskom putu, posebno preko Evropskog parlamenta i evroparlamentaraca, gdje više nisu u pitanju samo plaćeni lobisti, nego akumulirana mržnja prema svemu što je srpsko zbog odbijanja da stanemo u antiruski front.
Dok „blokaderi“ lome rebra i lobanje srpskih policajaca, oni govore i pišu o „strašnom nasilju“ srpske policije „nad mirnim građanima“ na protestu.
Nivo laži i lažnih optužbi gotovo je nepodnošljiv, ali se time samo smanjuje njihov uticaj na građane Srbije, osim na onaj dio agresivnih grupa i partija koje žele silom na vlast, i koje prizivaju neku vrstu intervencije izvana i pomoć i podršku od bilo koga. Može i od ustaša, može od Prištine i Kurtija, može od Turaka, antisrpskih evroparlamentaraca — svi su dobrodošli, pogotovo ako nude i novčanu pomoć.
Slični napadi i uticaji idu prema Republici Srpskoj, čiji su instrumenti odbrane daleko slabiji, ali se Srbi u Srpskoj čine jedinstveniji i bez unutrašnjih podrivačkih grupa i partija. Ipak, Milorad Dodik je „odstupio“ i nije više predsjednik RS. Da li je u pitanju taktika, manevar, krađa vremena dok se „kockice“ ne slože na međunarodnom planu — vidjećemo. Ili je u pitanju jedna izgubljena bitka u ratu za RS i prava srpskog naroda.
Jedno je sigurno — kao i kod napada na Srbiju, rušitelji Srpske neće tek tako odustati i bitka za njeno očuvanje se nastavlja.
Uticaj islamista na Balkanu
Danas se zaboravlja da je prvi snažan uticaj na dešavanja na Balkanu ostvario Iran, u pokušaju da u vojnom i terorističkom smislu obuči i ojača paravojsku SDA Alije Izetbegovića. Prvi potez bio je odlazak grupe bošnjačkih oficira na specijalističku obuku u iransku vojnu bazu pored Teherana, nakon čega se ta obučena grupa oficira zajedno sa iranskim instruktorima vratila u BiH, gdje su na planini Pogorelica osnovali kamp za terorističku obuku bošnjačke paravojske.
Krenula je intenzivna vojna saradnja sa Iranom, što se nije dopalo američkim stratezima, koji su vojnim desantom zarobili vojno osoblje kampa i definitivno prekinuli iranske planove. SAD i NATO su preuzeli inicijativu, ali naklonost i podrška Irana među bošnjačkom populacijom nije zaboravljena, jer je bila prirodnija nego veza sa zapadnim silama.
U stvari, veza je nasilno prekinuta sa šiitskim islamom, dok su dobrovoljačke grupe džihadista i pomoć iz sunitskih arapskih i drugih islamskih država intenzivno pristizali uz saglasnost zapadnih sila. Islamski ekstremisti ne samo da su učinili stravične zločine prema Srbima — sve do ritualnog odsijecanja glava — nego su mnogi od njih trajno ostali u BiH, gdje su širili islamski vjerski ekstremizam i čak osnovali brojne kvartove i naselja koja su isključivo pod njihovom kontrolom i u skladu sa strogom islamskom tradicijom.
Tako je BiH postala platforma za obuku i „sigurna kuća“ za skrivanje islamskih terorista, čak i nekih koji su bili u terorističkoj grupi napada na kule bliznakinje u SAD-u. Pritajeni džihadisti su danas neka vrsta dobro obučenih specijalnih rezervnih formacija bošnjačke paravojske, koja se tajno obučava na poligonima zvanične vojske BiH.
Ovdje treba pridodati snažan uticaj vehabijskog pokreta, čiji ekstremisti se konstantno šire ne samo u BiH, nego i u „Sandžaku“, na „Kosovu“, u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, podsticani enormnim sumama novca iz Saudijske Arabije. Naravno da sve to predstavlja latentnu opasnost za srpski korpus širom Balkana.
Prisutan je i uticaj islamskih fanatika — povratnika iz redova poražene Islamske države. Oni su dobro obučeni i prekaljeni u ratu sa daleko jačim i moderno naoružanim protivnikom, a neprijateljski su raspoloženi prema Srbima. Prikrivena opasnost nije samo u regrutovanju novih terorista, nego i u tome što su prošli selekciju u kojoj je većina usmjerena na vojnu obuku i praksu, ali je dio njih obučavan za klasični terorizam, a što je najopasnije — jedan manji dio obučen je i psihološki pripremljen za samoubilačke akcije.
Ne smije se zaboraviti da su albanski dobrovoljci regrutovani sa područja „Kosova“, Sjeverne Makedonije i Crne Gore bili veoma cijenjeni ratnici Islamske države, jer su samo oni imali posebnu jedinicu pod nazivom „Katiba“, u kojoj su i vojnici i oficiri bili jedinstvena etnička grupa — Albanci.
Gdje su oni sada i šta rade — niko ne zna, jer skoro nikakva istraga, provjera, niti „rehabilitacija“ nisu urađene, osim formalno. Za Srbiju, RS i Srbe na Balkanu uopšte, veoma je bitno to što se kolektivni Zapad sve vrijeme, do danas, pravi da sve to u vezi sa islamskim ekstremistima na Balkanu ne primjećuje i ne pridaje im značaj.
Zašto? Jedini logičan odgovor je — da ih, preko obavještajno-bezbjednosnih službi država i paradržava u kojima se nalaze, drže pod kontrolom kako bi ih, kada se ukaže potreba, upotrijebili protiv Srba, Srbije i Republike Srpske.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
Bolje se okanite turaka zar vam nije jasno ana sofija nije obnoljena kao crkva nego dzamija a mi njima dozvoljavamo da obnsvljaju dzamije i da prave nove njima vjera sad i ekonomija idu zajedno bolje gladan nego da nam odze pjevaju pa zar ne idemo u evropu izgleda da je jedina alternativa da rusi preuzmu sve ja misli da im sve ovo bitokrate evropske dozvoljavaju avenglezi prednjace