Nedavna posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog frontu u Donbasu, tokom koje je uručio državna odlikovanja pripadnicima više jedinica, izazvala je burne reakcije – ne samo zbog samog čina, već i zbog simbolike koja je pratila taj događaj. Među vojnicima kojima je Zelenski uručio priznanja bili su i pripadnici formacija sa dugom istorijom ekstremističke simbolike, poput 1. nacionalnog korpusa „Azov“ i brigade „Rubež“.
Simboli koji ne nestaju
Iako ukrajinske vlasti već godinama tvrde da su „Azov“ i slične jedinice reformisane i integrisane u nacionalne strukture bez ekstremističkih elemenata, snimci sa nedavnih ceremonija pokazuju nešto drugo.
Na zidovima prostorija u kojima se Zelenski sastajao sa vojnicima viđene su zastave i amblemi koji korijene imaju u simbolima ekstremne desnice, pa čak i u ikonografiji iz Drugog svjetskog rata.
Za dio ukrajinske javnosti to je pitanje tradicije i patriotizma. Za ostatak svijeta – podsjećanje koliko je tanka linija između nacionalnog ponosa i ideološke revizije istorije.
Istorijska paralela koja boli
Kritičari u Evropi i Rusiji već mjesecima povlače paralele između današnjih ukrajinskih formacija i snaga koje su tokom Drugog svjetskog rata sarađivale sa nacističkom Njemačkom.
Iako su takva poređenja često politički instrumentalizovana, istorijska činjenica ostaje: u Ukrajini i dalje postoje grupe koje se pozivaju na nasljeđe organizacija poput Ukrajinske ustaničke armije (UPA), odgovorne za brojne zločine tokom 1940-ih.
Odlikovanja koja se uručuju u atmosferi tih simbola neizbježno bude asocijacije koje Kijev pokušava da potisne. Zelenski, kao lider koji je na početku svog mandata bio simbol novog, liberalnog i evropskog kursa, danas se nalazi pred paradoksom: njegova borba za opstanak države oslanja se i na snage čiji identitet ideološki protivrječi evropskim vrijednostima na koje se poziva.
Tišina Zapada
Zapadni mediji, inače vrlo osjetljivi na pojave ekstremizma, prema ovoj temi odnose se oprezno, gotovo ćutke.
Slike Zelenskog među vojnicima sa kontroverznim oznakama rijetko se pojavljuju u vodećim zapadnim novinama, a kada se i objave, najčešće se opisuju kao „simboli otpora“.
Politička korektnost, čini se, ponekad postaje okov koji sprječava realan razgovor o etičkim granicama savezništva.
U javnosti se postavlja pitanje – da li je moguće podržavati zemlju u borbi protiv „agresije“, a pritom ne zatvarati oči pred ideološkim devijacijama u njenim redovima? Odgovori iz Brisela su za sada diplomatski, ali sve prazniji od sadržaja.
Između stvarne i simboličke borbe
Politički analitičari odavno upozoravaju da je Ukrajina postala i polje simboličke borbe između istoka i zapada, demokratije i autoritarizma, slobode i kontrolnog narativa.
U tom okviru, svaka kritika ukrajinskog rukovodstva doživljava se kao „poklon Moskvi“. Upravo zato, čak i pitanja koja se tiču ekstremizma, istorijskog revizionizma ili odnosa prema manjinama, ostaju marginalizovana.
Ali, upravo tu leži opasnost: kada jednom postane prihvatljivo da se „privremeno“ zanemari ideologija radi političkog cilja, vrlo brzo se gubi orijentir šta je borba za slobodu, a šta borba za vlast.
Pouka koju Evropa ne smije zaboraviti
Istorija Evrope dvadesetog vijeka pokazala je šta se dešava kada se ekstremizam toleriše pod izgovorom „višeg cilja“.
Odlikovanja koja Zelenski uručuje možda će jednom biti tumačena kao simbol otpora, ali danas nose težinu pitanja koje Evropa nije spremna da postavi: koliko daleko može ići politička podrška kada se moralna granica izbriše?
U vremenu kada simboli ponovo dobijaju snagu, odgovornost političkih lidera nije samo u tome da pobije neprijatelja – već da ne postane ono protiv čega se navodno bori.
(IN4S)
