Piše: Marko Kentera
Budva već godinama sanja svoj hram Svetog Marka — najveći na primorju, crkvu koja bi trebalo da sabere i duhovnost i istoriju, i talase i molitve.
Gotovo deceniju traje ta tišina sastavljena od jeftinih obećanja, ta politika što se šeta između „oltara“ i odborničke klupe.
Svaka budvanska vlast, kao po redu, pred izbore se dosjeti hrama, pomene Marka Jevanđelistu kao da je glasač, pa ga zaboravi čim se prebroje listići.
Ko je bio taj Sveti Marko, koga svi u Budvi prizivaju u izbornim kampanjama, a rijetko ko išta zna?
Jevanđelista, učenik apostola Petra, čovjek koji je zapisao riječi Hristove, pa potom otišao u Aleksandriju da širi vjeru.
Umro je mučenički, vučen ulicama tog grada, ali njegovo ime nikad nije umrlo.
Venecijanci, trgovci i moreplovci, ukrali su mošti sveca i donijeli ih čak iz Aleksandrije, iz današnje Koptske saborne crkve, prekrivene svinjskim mesom da ih ondašnji stražari ne dirnu.
Od tog časa, Sveti Marko je postao zaštitnik Venecije, njen lav sa krilima i knjigom.
„Pax tibi, Marco, evangelista meus“ — „Mir tebi, Marko, jevanđelisto moj“ svojevrsni je duhovni moto Mletačke republike.
U tom, prvom u svjetskoj istoriji, rebrendingu Venecija je izvršila transformaciju od jednog ka drugom zaštitniku, od malog grada u razvoju ka svjetskoj metropoli, kakva je i danas.
Po jednoj od legendi, trgovci koji su dobili zadatak da iz Aleksandrije ukradu dio moštiju svetog Marka, na putu povratka iz Egipta ka Veneciji, zastali su u Budvi da se narod pokloni moštima. Zato nema boljeg mjesta za izgradnju ovog hrama.
A Budva? Budva ima svoga Marka samo na urbanističkom papiru i u predizbornim govorima.
Hram se pominje kao što se pominje neka neostvarena ljubav — često, glasno i, za sada, bez dokaza o stvarnoj namjeri.
Tako već godinama – umjesto temelja polažu se parole, umjesto svetog kamena — partijska saopštenja.
Svaka nova vlast, bila srpska ili „građanska“, bila onog otrgnutog dijela NSD-a ili autentične baze koja je trenutno sebe smjestila pokraj puta, čekajući u žbunju neku bolju priliku, igra istu predstavu.
Sve te nekadašnje i sadašnje „(pro)srpske“ partije i grupe više zanima fotelja nego partijski program i ideje za koje tvrde da se bore. Između centrale i svojih stvarnih šefova, sa jedne strane i svog grada, sa druge, pa i hrama, uvijek i bez mnogo razmišljanja biraju centralu. Svaki Srbin se, po pravilu, jako ljuti na crkvu ako nije skrojena po njegovoj mjeri i ako ne djeluje u njegovom ličnom ili partijskom interesu.
Samo su glumci promijenjeni, a scena, kao u Gradu teatru, je ista – planovi, budžeti, obećanja, komisije i čuveno „uskoro krećemo“.
Zato valja reći, bez tog lica licemerja, bez šminke politike – Budva mora da gradi. Odmah. Ne stanove i apartmane već hram.
Bez kalkulisanja, bez teatralnih građanističkih saopštenja i sitnih stranačkih koristi.
Ovaj hram nije samo pitanje crkve već je pitanje bokeljskog i primorskog identiteta, kulture i kontinuiteta. On je kamen koji treba da poveže ono što je ostalo rasuto po obali, od Paštrovske Svete gore do grbaljskih crkava na naljepšim mjestima, rasuto po dušama i po partijskim kancelarijama.
Zamislite samo hram Svetog Marka, podignut nedaleko od mora, gdje sa njegovog vrha puca pogled ka horizontu. Da se njegov apostol sa knjigom, koju je Budva inače protjerala, vidi sa porušenih crkava Svete Marije koje čekaju da budu obnovljene na Spasu i sa Paštrovske Svete gore, sa onih duhovnih visina gdje su se nekada monasi molili u tišini maslina i u crkvenim školama učili generacije naših predaka.
Hram bi bio znak da Budva ima snage da diše dublje od dnevne politike, da misli šire od mandata i da može da skupi snagu da se odupre svemu lošem što nam se najavljuje da dolazi.
Ako su trgovci iz Venecije mogli da rizikuju živote da Markove mošti donesu iz Aleksandrije, zbog čega je potom grad nagrađen slavnom istorijom, može i Budva da pronađe snage i dostojanstva da podigne hram u njegovu čast — bez politike, bez trgovine, bez licemjerja i za budućnost.
Budvi takav hram danas treba mnogo više nego bilo kom drugom gradu u Crnoj Gori.
Mitropolit Amfilohije ostavio nam je obavezu i amanet da izgradimo hram baš u Budvi znajući da ćemo tako iscijeliti dio sebe.
Zato je ispunjenje zadatka koji je pred nas postavio mitropolit Amfilohije, gradnja hrama Svetog Marka u današnjem vremenu opšteg propadanja, od suštinske važnosti za Budvu.
Kad se hram konačno podigne, neće to biti pobjeda nijedne partije ili građanske grupe, ni jedne vlasti niti platforme, niti se to pamti.
Biće to, napokon, pobjeda duha nad interesom, čemu predugo nismo svjedočili u Budvi.
Svjedočićemo trenutku kad sa mora umjesto uobičajenih kritika doći dobar glas i najljepši šapat, sličan onom koji je izrekao Isus svetom apostolu Marku u tamnici – „Mir tebi, Budvo, graditeljko moja.“
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
