Piše: Saša Dr.Đurović

Na televiziji „A TV“ Duška Kneževića ima poneka dobra emisija. Neki pretresi, zanimljivi sagovornici – ali, realno, mala vajda njemu od toga. Neko ga je, čini se, nasamario, ali to sad nije tema.

Tema je jedan „novinar“, a danas se tako svako naziva, koji je u goste pozvao nekadašnjeg ambasadora, „karijernog diplomatu“, koji je službovao u onoj straćari u Sjedinjenim Državama – ambasadi Crne Gore – u doba prvog crnogorskog emisara. Kad je ovaj preuzeo dužnost, kao da se s foteljom rodio. Zalijepio se za nju, što bi rekli, super-ljepkom, i ne mrda!

Kao da su ga na kraju morali viljuškarom micati, baš kao što su nekad „mačka“ na festivalu „Prvi glas Nikšića“ vatrogasnim aparatom sklanjali s bine.

Elem, to je onaj isti koji je jednom bio strašno ljut jer ga nijesu predstavili kao ambasadora. A, realno, ne liči na diplomatu. Za razliku od recimo Miodraga Lekića, koji gotovo uvijek pokaže određeni nivo obrazovanja, ukusa i mjere – pa i tonom i gestikulacijom odaje dozu gospodstvenosti.

Ovaj, pak, jedva dočekao što ga se neko sjetio, pa kad ga je već zapalo da „bidne na televizoru“, raspričao se – do maksimuma! Uzgred se i požalio što ga nema po portalima i glasilima DPS-a. Kaže, ironično, možda ga smatraju izdajnikom. A on je, zapravo, samo nezanimljiv i neuk, s onim poluznanjem i poluobrazovanjem koje se često nosi kao orden.

Digresija. Kad su bila mala, moja đeca su voljela vozove. Jednom sam ih uveo kod mašinovođe, koji reče da se zove Mićo. E, ja tom „Mići diplomati“ ne bih dao ni voz da vozi!

I, zamislite, čovjek preporuči knjigu sabranih kolumni. A ko bi to čitao? Na promociji, veli, bili Vesna Pusić i Veton Suroi, a iz crnogorskog establišmenta – niko. Zamisli samo! A kome je to zanimljivo? Ko bi to slušao?

Pošto je jedno vrijeme boravio i u Rimu, kad se, izgleda, zauvijek zalijepio za onu fotelju, malo je poradio i na stajlingu. Uvalio se u odijelo, stavio brendirane naočare sa šarama na drškama. Jer, što dublja pripizdina – to veća potreba da se „dogna“. Dokazala psihijatrija. Kao i to da oni nižeg rasta vole da voze džipove.

I tako, prvo se pohvali, pa se onda izjada – kao komšija što između dva srka kafe ogovara pola sokaka. Usput reče da predsjednik Jakov ne zna padeže, i da je upitno njegovo znanje stranih jezika. I to je u redu – ako je tačno, nek se čovjek lati gramatike i nauči ono što se uči u petom razredu osnovne škole.

Kakva država, takav i predsjednik. Na prvaka đaka me podsjeća – i glasom i mimikom. Ne vjerujem ljudima bez amplituda.

Na koncu, „ambasador“ završi besjedu, pruži knjigu voditelju kao kesu kafe – možda ga ovaj opet pozove, kad ga već niko drugi ne zove, da još jednom demonstrira logoreju i vječnu dosadu.

Čudno bi, kad reče da su mu roditelji iz Andrijevice, a on – MontenegJin 100%! Nonsensa u Crnoj Gori nikad dosta. Vasovo pleme je, kroz svu istoriju, gajilo same Srbende, a evo nam i jednog „antifašistu“ iz sektaške škole.

Sjetih se tad i njegove prezimenjakinje, Sanje, nekadašnje DPS borkinje, kojoj nijesam uspio objasniti da je Nikšić bio Stara Hercegovina. Nije htjela da uči – ili nije mogla. A kad se ne uči, nema napretka – samo panjevi.

I tako, kakvi su nam bili diplomatski kadrovi, dobro je da Crna Gora uopšte još postoji – makar i u ovom, vazalnom formatu.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi