STIJENA NA VJETROMETINI

Piše Emilo Labudović

U moje vrijeme nedelja je bila „vrijeme sporta i razonode“, fudbala prije svih. U moje vrijeme fudbal je bio „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. U moje vrijeme na utakmice se išlo porodično, kao na praznik, da se uživa i navija, slavi i tuguje. U moje vrijeme klupski šalovi, zastave i transparenti bili su jedino navijačko „oružje.?“. U moje vrijeme najveći „incidenti“ na utakmici bile su psovke sudijama za dosuđeno ili nedosuđeno. U moje vrijeme fudbal je bio – fudbal, a to je bilo najviše što se od njega očekivalo. A danas…

Ko pažljivije prati fudbalska dešavanja kod nas i u regionu, morao je da zapazi nedavnu veliku „sječu knezova“, to jest pravu pustoš koju su, na početku takmičenja u okviru Fudbalskog kupa Srbije, takozvani „mali klubovi“ napravili među izvikanim srpskim „superligašima“. Kao brezovom metlom počišćeno je superligaško dvorište: Partizan, Čukarički, TSC, OFK Beograd, Radnički 1923, Napredak… otpisani su, a pobjedničke fanfare svirane su na terenima koji su skoro do juče bili samo nešto malo više od seoskog poljančeta. Bili su to veliki praznici za te make sredine, a golgeteri i golmani tih klubova preko noći su izrasli u prave lokalne heroje.

Fudbal je odavno definisan kao sirotinjski sport, i najbolji fudbaleri svijeta stasavali su u brazilskim favelama, sirotinjskim predgrađima i rubnim naseljima. Bosonogi dječaci sa krpenjačama (prava fudbalska lopta bila je najčešće samo san), na prašnjavim i improvizovanim terenima, golovima koje su činili dva kolca i kanap preko, učili su prve fudbalske korake, a rane razbijenih koljena liječili snovima o velikim nastupima na „Marakani“, Vembliju, San Siru, JNA… Mnogima se taj san i ostvario jer su, osim vještine, bili nadahnuti neutaživom glađu za hljebom, slavom i izlaskom iz prslih patika.

Na ovo slovo me ponukala sudbina jednog od tih takozvanih malih sportskih kolektiva, ali koji za sredinu u kojoj traju imaju nesaglediv značaj. Stvarni i emotivni. Naime, svakog jutra prolazim pored stadiona fudbalskog kluba „Crvena stijena“ iz podgoričkog naselja Tološi. Još dok sam godinama upražnjavao podstanarske dane u Tološima prirastao mi je srcu jer je moj stariji sin tu pikao loptu i, da je poslušao trenera i bio uporniji, ko zna… U međuvremenu odselili smo iz Tološa, sin se priklonio arhitekturi i izgubio svako interesovanje za fudbal, ostavljajući meni uspomene, žal i dilemu. I uvjerenje da pravi fudbal, onaj koji se voli i kojem se sve podređuje, ipak pripada predgrađu.

I sve bi bilo kako mora biti, „ Crvena stijena“ bi (ne)zasluženo tavorila u trećoj crnogorskoj ligi, a stadion bi i dalje bio mjesto radosti, nade, ljubavi prema „bubamari“ i okupljanja tološke dječurlije svih uzrasta. Ali… Nedavno objavljen apel građana Tološa, kojem se, kao „stari Tološanin“, najiskrenije pridružujem, otvoreno ukazuje na skriveno mešetarenje ljudi iz uprave kluba. Naime, izgleda da su oni koji vedre i oblače crnogorskim fudbalom potajno ugasili stari klub i, navodno, formirali novi. Tako je „Crvena stijena“, nakon skoro 90 godina trajanja, formalno prestala da postoji, a šta je namjera sa novom pitanje je na koje Tološani, a i ostali građani Podgorice, žele jasan, precizan i pošten odgovor. Kako uprave kluba tako i uprave Glavnog grada čije je „Crvena stijena“, sa sve stadionom, neprikosnoveno vlasništvo.

Jer, ko zna poziciju stadiona „Crvene stijene“ lako može da posumnja da je on možda već „nanišanjen“ kao buduća lokacija povećeg poslovno – stambenog kvarta u vlasništvu nekog od ovdašnjih oligarha. Uostalom, ukupno stanje u crnogorskom fudbalu, koji je već više od decenije skoro u privatnom vlasništvu, pobuđuje zebnju da bi „Crvena stijena“ i njen stadion lako mogli postati kolateralna šteta (za Tološe i njegovu djecu i građane) i prilično velika dobit za ko zna koga. Stoga, rukovodstvo „novog“ kluba, a Sekretarijat Glavnog grada za sport pogotovo, građanima Tološa, i ne samo njima, duguju hitan odgovor na pitanje: ko je minirao „Crvenu stijenu“ i „preobukao“ je u novo ruho? I to što prije, dok je stadion još uvijek na istom mjestu.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)