PIROMANI JAŠU NA ZAPAD

Piše: Emilo Labudović

„Ovo nam je poslednja prilika“! Ovaj poklič u kojem je sažeta cjelokupna jadikovka hrvatske javnosti i njihovih medija nad situacijom u Srbiji, više je nego eksplicitna podrška skoro jednogodišnjem neuspješnom nastojanju blokadera i srpske opozicije, koja ih koristi kao onaj balvan zvani „ovan“ kojim su razbijana vrata na zamkovima i tvrđavama, da konačno silom preuzmu vlast.

Slična očekivanja i podrška „danu D“, kako je najavljen 1. novembar u Novom Sadu, doduše nešto malo prikrivenije, stižu i iz Sarajeva, Podgorice, Prištine. Skoplje je, za sada, još uvijek rezervisano. Svi se nadaju i iščekuju da sjutra, pod pritiskom, Vučić poklekne, a Srbija padne na koljena.

Zavist, koja u poslednje vrijeme prerasta u otvorenu mržnju i beskrupulozno miješanje u unutrašnje stvari jedne suverene države, izvire skoro iz svih novinskih i naslova na sajtovima, u objavama raznih agencija, asocijacija i udruženja u okruženju, dodatno raspirujući vatru društvene zaoštrenosti u Srbiji.

Subotnji skup u Novom Sadu, koji blokaderi sazivaju pod izgovorom komemoracije žrtvama srušene nadstrešnice, svakako će biti poslednje ogledanje i odmjeravanje snage države i njenih institucija, s jedne, i opozicije i njenih vaninstitucionalnih i djelimično institucionalnih pomagača. Odasvuda. Kolone pristalica, pred kamerama pješice a onda iza prve krivine u auta, autobuse, kamione… hrle u Novi Sad, čvrsto namjereni da zapale Srbiju i da na njenoj vatri ugriju sve svoje poraze i sunovrate, još od škole „Ribnikar“ naovmo.

A u ludilu, raspirivanom vjetrovima podrške vjekovnih srpskih dušmana, niko od raspamećenih blokadera i njihovih pristalica neće da zastane na trenutak i razmisli: kad plane oganj on začas stigne i do kuća palikuća. Za ove naše podstrekače i lažne dušebrižnike za stanje ljudskih prava s one strane Dobrakova slučaj „Zabjelo“ je više nego opominjući.

Ali, šta god da se desi sjutra u Novom Sadu i širom Srbije, kolike god vatre gorjele, koliko god izloga da bude razbijeno, koliko god kamenica, dimnih bombi i baklji bilo bačeno na kordone policije, Srbija će opet, kao Feniks iz pepela, u nedelju osvanuti jednako jaka, snažna i napretku okrenuta.

Od kako su Srbi krenuli stopama Svetoga Save, pomeni, parastosi i komemoracije bili su izraz dubokog poštovanja pokojnih i duboke tuge za njihovim izgubom. To su trenuci nepomućene tišine u kojoj se, ne uz buktinje i požare već uz lelujavi plamen svijeće, odaje pošta i dijeli tuga za preminulima. Zato je licemjerna laž, jeftinija i od „kamenjarki“ pored mađarskih auto – puteva, kojom opozicija sjutrašnji skup pokušava prodati kao komemoraciju.

Neotuđivo je pravo opozicije, studenata, nezadovoljnih građana da se okupljaju i prezentuju svoje nezadovoljstvo, s tim da bi bilo normalno da tada ponude i nova, bolja i naprednija rešenja. Ali, krajnje je licemjerno, kukavički i nepošteno odsustvo vizije bolje Srbije maskirati tugom za žrtvama nadstrešnice. Tuge koju dijelimo svi i na koju opozicija i blokaderi nemaju nikakvo ekskluzivno pravo.

„Zapalite Srbiju, sjutra vam je poslednja šansa“, otvoreno poručuju iz Zagreba, očekujući da taj zlonamjerni apel otvorene mržnje nađe snažan odjek u Srbiji. Postoje, naravno, ostrašćeni pojedinci i grupe spremne da krenu tragom tog pokliča i pokušaju da naprave haos diljem Srbije.

Ali, ti, zapadnim virusom zla zaraženi, piromani, zaboravljaju da je još od Mišara, Čegra, Ivankovca, Bregalnice, Kajmakčalana, Košara… iz svakog požara Srbija izlazila jača i složnija. I da su uvijek i u svim srpskim iskušenjima na kraju pobjeđivali oni koji, kako to reče predsjednik Vučić, „vole Srbiju“!

A kako god se zbrajali i prebrojavali, konačan račun je uvijek pokazivao, i pokazivaće, da je nebrojeno puta više onih koji vole Srbiju. I onih sposobnih da tom ljubavlju gase sve požare koje mrzitelji mogu da potpale. I zato su uzaludna sva medijska i svaka druga „pumpanja“, ovo što se pokušalo prodati kao obojena revolucija očito je već davno izdušilo.

I proći će i subota, a nedelja će biti svjedok da će Srbija, časna i uspravna, živjeti i dalje. Uprkos svemu i svima. Jer, „Srbija je velika tajna“, rekao je davno Oskar Davičo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)