Piše: Kasper I
U ovom, nazovi civilizovanom društvu, gdje se svjetlost više ne rađa iz čovjeka nego iz ekrana, najveća bolest nije glad, ni rat, ni nepravda — nego otuđenje. Tiho, neprimjetno, polako se uvuklo među nas, kao magla što se širi dolinom, i sada smo u njemu, a da toga ni svjesni nijesmo.
Otuđili smo se od svojih najbližih. Živimo jedni pored drugih, ali ne jedni s drugima. Porodica je postala kuća bez ognjišta — ima zidove, ali nema toplinu.
Roditelji i djeca prolaze jedni pored drugih kao putnici u vozu: zajedno putuju, ali ne znaju kuda ni zašto. Otuđili smo se i od prijatelja.
Nema više onih tišina koje su govorile više od riječi, ni onih pogleda koji su značili povjerenje. Sve je proračunato, odmjereno, korisno ili beskorisno. I svako nosi svoj osmijeh kao masku, da ne bi otkrio koliko mu je teško i koliko je sam.
Otuđili smo se i od Boga. Ne zato što smo ga zaboravili, nego što smo pomislili da nam više ne treba. Zamijenili smo molitvu ambicijom, a vjeru — statistikom. I tako, dok gradimo svjetove od stakla i čelika, u nama raste tiha pustoš. A u toj pustoši čovjek noću osluškuje sebe, i čuje — ništa.
I možda je najstrašnije ono posljednje otuđenje — od samih sebe. Kad počnemo da tražimo smisao tamo gdje ga nikada nije bilo. Kad iznevjerimo sopstveno JA, i zaboravimo ono što nas čini ljudima. Kad postanemo „stranac“ u sopstvenom životu.
Otuđenje je, možda, najveći dokaz koliko smo daleko odmakli, a koliko nazad otišli. Sve znamo — osim kako da budemo blizu.
A ipak, negdje duboko, ispod svih slojeva buke, laži i privida, tinja onaj tihi glas koji nas zove da se vratimo. Samo što ga više niko ne sluša.
Jer čovjek može da preživi mnogo — i rat, i glad, i nepravdu.
Ali kad se otuđi od sebe — tada prestaje da živi, iako još diše.
I kao rijeka što se, poslije dugog lutanja kroz kamen i tamu, ponovo vraća svome izvoru — tako će i čovjek, kad umoran od buke i praznine zastane, možda još jednom osjetiti miris zemlje, tišinu neba i toplinu duše.
I u tom trenutku, makar na tren, ponovo će biti ono što je zaboravio da jeste — čovjek.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
