Dijagnoza jedne regionalne bolesti: Aleksandar Vučić – osovina balkanske političke psihijatrije!

Aleksandar Vučić već odavno nije samo politička figura Srbije. On je postao svojevrsni regionalni fenomen – projekcija, strah i opsesija svih onih koji nijesu sposobni da razumiju šta znači voditi samostalnu politiku. U regionu u kojem je lakše svaliti krivicu nego preuzeti odgovornost, Vučić je postao idealan izgovor za svaku slabost, za svaku grešku i za svaki neuspjeh.

Nema dana da se njegovo ime ne pojavi u naslovima od Zagreba do Podgorice, od Sarajeva do Prištine. Ako pada kiša – “Vučić destabilizuje region”. Ako neki migrant napravi incident u Podgorici – “Vučićeva mreža”. Ako se poskupi gorivo – “Beograd vrši pritisak”. Do apsurda je dovedena logika po kojoj je Vučić kriv i za ono što uradi, i za ono što se desi samo od sebe.

Ali to nije slučajno. U svakoj politički slaboj sredini, potreban je “spoljni neprijatelj” da bi se sakrila sopstvena nesposobnost. I što je vlast nemoćnija – to je Vučić krivlji. U tome leži i suština ove balkanske patologije: Vučić nije meta zato što je problem, već zato što je dokaz da se može biti rješenje.

Strah od suvereniteta

Političke elite u susjednim državama decenijama funkcionišu na tutelarnom sistemu – traže potvrdu i instrukciju od međunarodnih centara moći prije nego što donesu bilo kakvu odluku. Taj model održava zavisnost, ali i poslušnost. I zato je Vučić za njih opasnost.

On simbolizuje ono što region odavno nema – sposobnost da se odlučuje samostalno, da se balansira između Istoka i Zapada, da se sarađuje s kim je interesno korisno, a ne politički dozvoljeno. Za takvu politiku treba hrabrost, a hrabrost je ono čega u okruženju najmanje ima.

Dok Srbija pokušava da vodi neutralnu, ali suverenu politiku, ostatak Balkana živi u nekoj vrsti kolonijalnog sindroma. Sve što dolazi spolja se bespogovorno prihvata, a sve što dolazi iz Beograda automatski se proglašava prijetnjom.

Zato se i Vučić satanizuje – ne zato što je prijetnja, već zato što podsjeća druge koliko su se odrekli sopstvene slobode.

Politička psihijatrija regiona

Opsjednutost Vučićem u Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj više nije politički refleks – to je klinički slučaj. On se javlja kao simbol unutrašnjih frustracija, kao lakmus-papir nemoći lokalnih struktura koje ne mogu da stvore sopstveni autoritet, pa im je najlakše da napadaju tuđi.

U Crnoj Gori, Vučić je već godinama “krivac” za sve: za izborni rezultat, za svaku tenziju, za svaku aferu i za svaki protest. Medijski i politički aparat bivšeg režima ne može da zamisli državu u kojoj Beograd nije “nevidljiva prijetnja”. Jer ako se prizna da Srbija nije krivac – onda bi neko morao da objasni zašto Crna Gora i poslije tri decenije “suvereniteta” i dalje živi u ekonomskoj i institucionalnoj krizi.

U Bosni, Vučić je sinonim za “srpsku hegemoniju”, iako upravo on drži otvorene komunikacione kanale sa Sarajevom, podržava stabilnost i investicije, i izbjegava svaku vrstu nacionalne retorike. U Hrvatskoj je narativ još apsurdniji – Vučić se koristi kao simbol političke homogenizacije, kao “podsjetnik na prijetnju”, jer bez tog neprijatelja hrvatska politika nema smisao.

Vučić je, paradoksalno, postao osovina balkanske političke psihijatrije – čovjek kojeg svi napadaju jer bez njega ne znaju ko su.

Frustracija nemoćnih

Iza svake etikete o “Vučićevoj krivici” krije se jednostavna činjenica: on ima ono što drugi nemaju – kapacitet da odlučuje sam.

Vučić je pokazao da se može balansirati između Brisela i Moskve, između Vašingtona i Pekinga, a da se ne izgubi sopstveni kurs. Pokazao je da se može voditi politika koja ne mora da se svidi svakome, ali donosi rezultate. I to je ono što izaziva najdublju zavist.

Svi oni koji ga danas napadaju, sutra bi željeli da imaju njegovu političku poziciju. Jer, koliko god ga mrzjeli, duboko u sebi mu se dive. Vide u njemu ono što nikad nijesu imali – autoritet, odlučnost i sposobnost da izdrži pritisak.

Zato ga proglašavaju diktatorom, autokratom, nacionalistom… jer lakše je demonizovati, nego priznati sopstvenu inferiornost. Lakše je vikati “Vučić je problem”, nego pogledati u ogledalo i vidjeti ko zaista jeste.

Vučić kao simbol slobode

Vučić je meta jer pokazuje da je sloboda moguća – a to je najveći grijeh u regionu u kojem su mnogi navikli da budu političke sluge i posrednici tuđe volje. On je dokaz da se može voditi politika koja nije diktirana, već promišljena u interesu sopstvenog naroda.

Zato ga napadaju i s lijeva i s desna, i iz Zagreba i iz Podgorice, i sa Zapada i sa Istoka – jer je postao jedini simbol autentične nezavisnosti na Balkanu.

Vučić nije uzrok kriza u regionu. On je ogledalo koje pokazuje ko ih stvara. A oni koji ne podnose svoj odraz, najviše mrze ono staklo koje ih razotkriva.

Kada se jednog dana istorija regiona bude pisala bez dnevnih strasti, zapisaće se jednostavno:

Aleksandar Vučić nije bio problem Balkana — bio je dokaz da Balkan može da ima lidere koji ne traže dozvolu da misle svojom glavom.

Opsjednutost Vučićem nije politički fenomen, to je simptom bolesti – one koju izaziva nemoć da se bude slobodan. A dokle god region bude živio od projekcije svojih frustracija prema Beogradu, dotle će i živjeti u sjenci Srbije.

Vučić nije uzrok njihovih problema. On je podsjetnik da je sloboda moguća – a to je ono što najviše boli.