Na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, među najzapaženijim promocijama našlo se drugo, prošireno izdanje knjige „Moja igra, moj put“, sa znakovitim podnaslovom „Život trenera nije bajka“, autora Svetislava Pešića, u izdanju „Pi presa“.
Legendarni trener i donedavni selektor košarkaške reprezentacije Srbije ovom prilikom nije govorio samo o knjizi, već i o sopstvenom trenerskom putu, izazovima koje nosi posao selektora i budućnosti srpske košarke.
„Ne postoji najbolji trener u bilo kom sportu, ali postoje oni koji prave najbolje… Uvijek sam ‘begao’, što bi rekli moji Piroćanci, da ovo bude autobiografska knjiga. Htio sam da prikažem život jednog trenera, odakle dolazim, socijalnu sredinu, uticaj, razloge zašto baš ovaj posao. Želio sam da se posle igračke karijere bavim sportskim biznisom jer sam studirao ekonomiju, ali je sudbina htjela drugačije. Knjiga nije o pobedama i porazima, već o načinu kako se to dešavalo i kako stići do uspjeha. Ne postoji uniformisana formula uspjeha, ne samo u sportu,“ kazao je Svetislav Pešić i potom nastavio:
„Pamtim samo dobre momente, ali, evo, posljednje, nije bilo lako poslije EŠ u Rigi i poraza u osmini finala od Finske. Svi smo bili tužni i razočarani. Sav uloženi trud i potencijal, nismo pretvorili u rezultat. Nije uteha ono da se iz poraza najbolje uči. Nismo srećni što smo izgubili da bi sledeći put bili bolji, ne ide to tako. Kada poraženi trener dođe na pres konferenciju, taj se raspriča, ne možeš da ga zaustaviš, a pobednika skoro ništa i ne pitaju, šta ima da priča kada je pobeda sama po sebi sve rekla.“
Novi selektor Orlova, Dušan Alimpijević, ima veliku podršku čuvenog Karija.
„Došao je Dušan Alimpijević, mlad selektor. Nadam se da ćete uz moju pomoć, koliko već imate potrebu, napraviti reprezentaciju za Olimpijske igre u Los Anđelesu 2028. Ali, Srbija prvo mora da se kvalifikuje, biće to težak posao za mog nasljednika, ali nikome nije lako,“ rekao je Kari.
Mnogi su vjerovali da će popularni Pešić, zajedno sa najboljim srpskim košarkašima, konačno donijeti dugo čekano zlato – ono koje se priželjkuje još od Svjetskog prvenstva 2002. godine. Međutim, posljednje Evropsko prvenstvo pretvorilo se u razočarenje koje je teško palo i navijačima i samom Pešiću.
„Mi smo ismijani i sada nam se rugaju ljudi koji ne vole košarku, samo je koriste za sopstvenu promociju ne gledajući iz nekog drugog ugla. Da dobiješ privilegiju, da, recimo, diskutuješ o košarci, a ne znaš da to iskoristiš da svoj sport guraš još napred sa svim kritikama i pohvalama. Vređanje igračkog i trenerskog tima, to je degutantno. Meni to ponekad zasmeta od ljudi do kojih mi je stalo. Ako mi Zeka (Žarko Zečević, Karijev saigrač iz Partizana, prim. aut.) nešto kaže, nije mi pravo, ali prihvatim… Oni drugi mi nisu važni.“
Prisjetio se Pešić utakmice protiv Amerikanaca na Olimpijskim igrama prošle godine.
„Malo nam je falilo da pobijedimo Amerikance na OI 2024. u polufinalu. Igrati protiv njih, to je velika razlika u odnosu na ostale. To sam vidio i na SP 2002, iako smo tada pobijedili u četvrtfinalu. Imamo Jokića, ali oni imaju desetoricu kao Nikola. Odigrali smo taktički izvanredno. Ušli smo u posljednja 2.22 minuta i sa plus dva, ali nismo uspjeli da kapitalizujemo rezultatom. A sudije, pa mislim da su se uplašile da Amerikanci ne izgube. To sam vidio u njihovim očima, kao i ogroman respekt prema njima. Ako govorimo o arbitrima i njihovom učešću u igri i rezultatu, retko se desi, kada je jedna ekipa toliko požrtvovana i timski povezana, disciplinovana sa poštovanjem prema njima, da oni to ne vrate…Jedni im ništa ne prigovaraju za razliku od drugih, koljena im krvava koliko se bacaju, tuguju kada ne pogode…Imidž naših igrača je bio takav da moraš da ih zavoliš, negdje im popustiš i daš neku šansu da pobijede. Na žalost, ja to nisam tada vidio…“
(Kurir.rs)
