Politička agenda u ispostavi studentskih zahtjeva: Upozoravali smo na nevidljive kolovođe i da su interesi studenata utopljeni u političke ambicije pojedinaca

Politička dimenzija višemjesečnih blokada bila je i ostala dominantna karakteristika bunta pokrenutog nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu i pogibije 16 ljudi. Osim što su se rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić, kao jedna od najuticajnijih figura cjelokupnog visokog obrazovanja, pojedini dekani, profesori, stranke i ostali akteri jedan za drugim razotkrivali u guranju svojih čisto politički motivisanih agendi, takozvani studentski zahtjevi su možda još brže i jasnije ogolili prave ciljeve revolucionarnog dizanja omladine, kako se to eufemistički zvalo u prvim mjesecima blokiranja Srbije.

Od zahtjeva do zahtjeva

Zbog toga je Kurir od početka insistirao na preciznom praćenju onoga što je ispostavljeno kao zahtjev i onoga što je u vezi s tim urađeno. Krucijalni dokaz da smo kao servis istinitog informisanja javnosti dobro sagledavali politički upliv u takozvane studentske aktivnosti tokom blokada jeste poslednji u nizu zahtjeva — raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, uz mešetarenja sa takozvanom studentskom izbornom listom.

Kada je postalo jasno da su svi zahtjevi redom ispunjavani, ali da sa blokaderske strane ne postoji namjera da se to i prizna, tema o traženju pravde otišla je u sasvim drugom pravcu, pa tako i pisanje Kurira o tome. Vrijeme je pokazalo da smo mi pratili istinu, a neko drugi svoju političku agendu. Ko je bio u pravu, neka prosudi javnost. U ovom trenutku je to barem olakšano, jer magla je sasvim rasterana, dobrim dijelom i zahvaljujući angažmanu Kurira da dođe do istinske slike stvarnosti.

Već sama geneza ispostavljanja zahtjeva studenata u blokadi mnogo toga je mogla da otkrije, jer su takozvani plenumi najprije izašli sa četiri zahtjeva, a zatim su, u opštoj konfuziji i nesnalaženju u novoj realnosti, ispaljivali nove i nove zahtjeve, po principu „daj šta daš“, samo da se održi vanredna situacija na fakultetima, tenzije u društvu još podignu. Upozoravali smo odmah da se ta igra bez granica igra zapravo za neke nevidljive kolovođe, da su studentski interesi utopljeni u političke ambicije pojedinaca, a studenti, onaj dio koji je držao blokade, uvučeni u mnogo šire i mnogo prljavije poslove, koji nemaju dodirnih tačaka sa pravdom, demokratijom i slobodom.

Treba se samo sjetiti kako se počelo sa četiri zahtjeva:

1. objavljivanje kompletne dokumentacije o rekonstrukciji Željezničke stanice u Novom Sadu;

2. hapšenje i procesuiranje svih osumnjičenih za fizički napad na studente i profesore 22. novembra 2024. ispred Fakulteta dramskih umjetnosti;

3. odbacivanje optužbi protiv uhapšenih i privedenih na protestima;

4. povećanje izdvajanja iz budžeta za državne visokoškolske ustanove od 20 odsto.

Svaki racionalan čovjek je u ovom poslednjem zahtjevu vidio „uljeza“, jer se u proklamovanoj borbi osvajanja pravde za žrtve tragedije prošvercovao i jedan čisto finansijski zahtjev — da fakulteti obezbijede sebi napunjene budžete. Kurir je ukazivao i tada na upliv nekih drugih interesa i ulogu pojedinih rektora, dekana i profesora u političkom poduhvatu postavljanja i održavanja blokada, s ciljem rušenja institucija države i osvajanja vlasti bez izbora.

U želji da što prije normalizuje nastavu, država je prilično ekspresno ispunila sva četiri zahtjeva. Dobra volja da se tako uradi pokazana je odmah. Kad se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 11. decembra obratio javnosti i saopštio da će te večeri i tokom narednog dana na sajtu Vlade biti objavljena sva dokumentacija koja je prikupljena od strane Ministarstva građevinarstva, Infrastrukture željeznice Srbije i drugih organa (više od osam stotina dokumenata), nije prošlo ni pet minuta a studenti su blokirali saobraćaj kod Predsjedništva Srbije i saopštili da dokumentacija nije potpuna, a u tome su ih podržali i opozicioni lideri i pojedini profesori Građevinskog fakulteta u Beogradu.

Glavni cilj — smjena vlasti

Ispostaviće se da će ovakvih unaprijed smišljenih reakcija blokadera biti još mnogo iz jednostavnog razloga što je nasilna smjena vlasti od početka bio neprikosnoveni cilj, ma šta da se događalo na terenu. Ovo je samo bio jedan u nizu njihovih načina da vještački održe preko potrebnu tenziju kako bi blokaderski pokret zadržao zamah, iako je de facto ostao bez argumenata.

Ukazivali smo svojim pisanjem da se ista stvar desila i kada je 25. januara 2025. godine predsjednik Srbije zatražio objavljivanje svih dokumenata o Željezničkoj stanici u Novom Sadu za koje je Građevinski fakultet u Beogradu naveo da nedostaju ili da nijesu kompletna. Samo dva dana kasnije mediji Dragana Šolaka, inače najvažnije karike u blokaderskom „pumpanju“ nezadovoljstva, prenijeli su izjave studenata da „oni neće da čitaju sve te papire“, a Građevinski fakultet odjednom je ućutao — profesori su odbili da potvrde da je studentski zahtjev ispunjen.

Studenti blokaderi iznijeli su i peti zahtjev, u kojem su, nakon razočaravajućeg efekta od protesta 15. marta u Beogradu, zatražili sprovođenje detaljne istrage nadležnih organa radi utvrđivanja svih okolnosti i odgovornosti „u vezi sa pojavom koja je izazvala strah i paniku 15. marta duž Ulice kralja Milana“, na dan protesta u Beogradu. Bila je to konstruisana afera o navodnom zvučnom topu, koja je poslužila kao novi mamac za masovnija okupljanja, ali su ona izostala.

Kada se i ta istraga završila, a samim tim i peti zahtjev ispunio, na red je stigao i šesti.

Blokaderi ni sami nijesu bili svjesni koliko su se udaljili od dobijanja pravde za žrtve nadstrešnice kada su ispostavili zahtjev da se otpuste ljekari?! Oni su tražili „hitno pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti i razrješenje direktorke UKCS, direktora Urgentnog centra, načelnika intenzivne njege zbog dopuštanja neovlašćenog ulaska fizičkih i novinarskih lica u jedinicu intenzivne njege UKCS bez zaštitne opreme i uz snimanje pacijenata, čime je grubo ugroženo njihovo zdravlje, pravo na privatnost i dostojanstvo“. Naravno, i ovoga puta zahtjev je bio zapravo usmjeren na Aleksandra Vučića, predsjednika države, sa kojim nikada nijesu željeli da razgovaraju svih ovih mjeseci.

„Nisi nadležan“, mantra koju su koristili svaki put kada nijesu imali odgovore na suvisla pitanja, obila im se o glavu, jer je nečija politička agenda naredila ispaljivanje ultimativnog zahtjeva — nove izbore. A pošto je predsjednik države jedini nadležan za tako nešto, blokaderski pokret morao je da izađe bez maske i prikaže se cjelokupnoj javnosti kao ono što je od početka bio — politički akter pripremljen za preuzimanje vlasti.

(Kurir.rs)