Ućutkani Đeneral

U Crnoj Gori se o nekim stvarima nerijetko ćuti mnogo jače nego što se o drugim temama govori.
Imamo jednu tišinu koja traje duže od osamdeset godina a koja je teža od svake riječi. To nije obična tišina, već državno, prosvetno i vaspitno, institucionalno, proračunato i kukavičko ćutanje.
U toj tišini će, koja se u Crnoj Gori plete bolje nego u bilo kojoj zemlji na svijetu, nestaje istorija koja je stvorila našu zemlju. Istorija istine – а ne ona prečišćena, prilagođena, totalitarno komunistički “ispeglana”.
Nestaje, namjerno i providno lukavo, priča o ljudima koji su bili veći od svojih činova, veći od funkcija i veći od epohe. Među njima nestaje priča o đeneralu i premijeru Mitru Martinoviću.

Sala Beogradskog sajma Vasko Popa, promocija izdanja Arhiva Vojvodine i izdavača „Štampar Makarije“ književnika Radomira Uljarevića.
Tu je postojala samo jedna rečenica,koja je cijelo vrijeme odzvanjala, uzeta je iz knjige „Bitka za čast“, svojevrsnog vojničkog udžbenika Mitra Martinovića – „Obrazovanje bez hrabrosti je neplodno tlo“.
Toliko istine u šest riječi malo je koji srpski pisac ikad napisao.

Sinoć sam slušao pjesmu njegove unuke Ivane i prozu njegovih praunuka o pretku, velikom koliko sve Vlade od njegove smrti 1954. godine do danas.
Kroz kosmos mojih živih snova tokom promocije knjige, koju je priredila upravo unuka Ivana, proletio je bajički junak Mitar, div i zmajoliki heroj.
U staroj Crnoj Gori, u to vrijeme, živjeli su upravo takvi heroji da bi danas, preko 100 godina poslije najvećih bitaka, moto mog grada i čitave države, vlasti i opozicije, tajkuna i radničke klase, bio: „Kultura je propala, istoriju guramo pod kamen zaborava, moneta je glavna i jedina tema“.

Mitar Martinović se rodio se u Bajicama, na mjestu na kome, mnogi Crnogorci tvrde, svaki kamen ima dušu, a čovjek se ne rađa da bi ćutao, kao današnji pripadnici tog nekad slavnog naroda.
Martinović je odrastao u sjenama planina koje su ga učile hrabrosti, i u Italiji, gdje je učio vojnu vještinu. Pošao je sa Simom Matavuljem u svijet da nauči kako se voli država i kako se za nju gine.
Đeneral je bio vojnik, diplomata, državnik, saradnik kralja Nikole, i što je važnije – čovjek koji je znao da vlast mora imati obraz.

Kad je 1912. postao predsjednik Vlade Kraljevine Crne Gore, ministar vojni i inostranih poslova, preuzeo je teret koji bi danas polomio leđa najglasnijih političara našeg vremena.
Vodio je narod, vodio vojsku, vodio državu u najtežim, olujnim vremenima.

Osvojio je kao vojnik Skadar, pa ga, pod pritiskom velikih sila, morao predati. U tom gestu bilo je više bola nego u bilo kojoj bitki jer je tada Crna Gora izgubila više od teritorije. Izgubila je svoj moralni kompas. Mitar je to znao i zato je podnio ostavku.
Ne zato što je bio slab, nego zato što je bio jači od vlasti.
Moralni kompas, tada nepovratno izgubljen, je ono što današnje, i sve prethodne vlasti, ne mogu razumjeti. Ne razumiju da veličina nije u trajanju na vlasti, nego u odustajanju od nečasnog.
Od tada, Crna Gora ćuti o Mitru Martinoviću.

Komunističke totalitarne odnarođene vlasti su Martinovića gurnule pod kamen zaborava jer nije stao u njihov ram istorije. Nove vlasti, one „demokratske“ i one “evropske”, pa i dio onih koje drugi imenuju kao srpsko, antievropsko krilo, nastavile su to ćutanje jer ni one nijesu imale snage da pogledaju u ogledalo prošlosti i vide svoj dug prema sopstvenim korijenima.
Ti korijeni, koliko god se pokušavalo sakriti, su srpski. U njima je srpstvo kao tkivo državnosti Petrovića, kao krvotok jedne male, ponosne države koja je nastala iz narodne slobode i sablje, a ne iz partijskih kabineta i ambasadorskih preporuka.
Bez tog korijena, Crna Gora nije ništa drugo nego imitacija čemu nažalost danas neskriveno teži. Želimo da budemo država bez temelja, identitet bez sadržaja da bi što lakše i bezbolnije, bez prava glasa naravno, uklizali na zadnja vrata u Evropsku uniju.

Danas, kada državna vlasti u Podgorici mudro šapuću napamet naučene parole o evropskom putu, a istoriju tretiraju kao jeftini marketinški materijal, jasno je da Crna Gora nije izgubila samo hrabrost, nego i smisao.
Od “demokratije” su i vlast i opozicija napravili monodramu u kojoj uvijek igra isti glumac – to veličanstvo zvano partija.
Narod je publika koja mora da aplaudira. Nema više vitezova i vojvoda sablje i časti, već samo činovnika fraze.

Sramota je, koju nije lako opisati, da se upravo iz tih razloga ime Mitra Martinovića izgovara tiho, gotovo sa nelagodom.
Kao da je sramota što je postojao čovjek koji nije znao da se povije. Nikome to ne odgovara jer nas povija ko nam god dođe u goste.
Baš Mitra Martinovića bi trebalo učiti u školama, pominjati u parlamentu, stavljati kao mjeru svakome ko nosi funkciju.
Ako Crna Gora ima heroje koje skriva, a to je ružna zbilja, onda više nije država već scenografija lošeg filma.

Đeneral Martinović je umro u Beogradu 1954. godine, daleko od Cetinja, od svojih Bajica, od države koju je stvarao.
Umro je kao vojnik bez zastave, u zemlji koja više nije bila njegova i gdje je bio prognanik u samoću.
Sačuvan je njegov moralni kompas – put ratnika, koji je pretočen u knjigu „Bitka za čast“, a za koju je Srđan Martinović rekao da je “Đeneralov bušido za nove generacije“.

Duh Mitra Martinovića nije nestao, on i danas kao da lebdi nad Crnom Gorom kao opomena, da nam da putokaz kakvi treba da budemo. Da nas podsjeti, iako nema koga, da država koja zaboravi svoje srpstvo, svoje heroje vojnike i svoje čestite ljude, ne može imati budućnost.

Dok vlasti, svaka, redom, od jednopartijske do kvazi pluralističke, od komunističke do nacionalne, od crvene do liberala, nastavljaju da ćute ostaje nama koji se ne bojimo – da govorimo. Da kažemo ono što oni neće – da je Crna Gora rođena iz srpske hrabrosti, iz vjere i krvi, iz čina ljudi kao što je Mitar Martinović.

Istorija koja ćuti, što je danas jedina zvanična verzija – to nije istorija. To je sramota.
Narod koji pristane na tu sramotu, kao što je naš pristao još prije više od osamdeset godina, prestaje biti narod.

piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva