Budvanski mozaik novih naroda

Budva je tokom mog detinjstva bila najljepša mirisna razglednica Jadrana.
Sada mi međutim liči na čudni kaleidoskop dalekih jezika, neobičnih navika i nepoznatih valuta.

Ulice kojima su nekad odzvanjali glasovi ribara i konobara, dalmatinskih pjesma i svađa navijača Hajduka i Zvezde sada ispunjava šum mnoštva jezika: ruski, ukrajinski, turski, engleski i poneki zaboravljeni srpski akcenat koji se stidljivo povlači u sporedne sokake.
Paštrovski i grbaljski govori kao da su protjerani, ponegde ih stidljivo čujem, više kao raritet nego kao nešto što je autentično i naše.
Budva koja već dugo nije samo grad nego jedno veliko tržište života, ideja, nade i profita različitih crnogorskih plemena danas je otišla hiljadu koraka dalje pa se, kako to biva u današnje vrijeme, od naših klanova priča proširila do naroda koji dolaze iz svojih zemalja koje su kilometarima daleko.

Dolazak Rusa bio je prva faza promjene.
Ukrajinci i Turci nastavili su graditi novi sloj društvene stvarnosti. Svi oni donijeli su svoje svjetove – ukrajinsku tišinu prognanih, rusku ekonomsku snagu i ekstravagantni stil, tursku trgovačku živost i potpuno nove običaje.
U Budvi su pronašli utočište, a Crna Gora, premda mala, postala je njihova velika pozornica. Pozornica koja gubi svoje ja i postaje tuđe mi.
Stanovi su poskupjeli, restorani se umnožili, a mali biznisi su nicali kao što su nekad masline nicale poslije kiše, dok ih nismo posjekli ili zapalili za nove vile ruskoj braći.

Za moderne domaćine, to je blagoslov i iskušenje u isto vrijeme.
Budvani se ponašaju kao i uvijek – pošaljite novac oko dolaska ćemo se dogovoriti. Ipak, to ovog puta neće ići tako.
Novac stranaca puni državnu kasu, oživljava građevinske kranove i stvara posao gdje ga nije bilo. Prvo je sa našim novim sugrađnima došla naivna sreća, poslije zabrinutost, nerijetko ljutnja.
Sa svakim novim stanarom koji ne govori naš jezik, gubi se po koji stari izraz, po koja pjesma, po koji običaj koji je nekada znao ujediniti Budvane oko zajedničke trpeze. Više nema svađe oko toga koji je crnogorski klan jači i koje budvansko pleme ima bolju kuhinju.
Ulice nam jesu bogatije ali su tiše jer tuđi novac ne pjeva one stare dalmatinske pjesme, on samo računa a mi u tom digitronu sadašnjice polako gubimo sebe.

U Podgorici se ta promjena širi poput vjetra koji nosi miris mora uz Moraču. Stranci otvaraju škole, privatne klinike i tehnološke firme, donoseći znanje i kapital koji bi inače zaobišao našu zemlju. Istovremeno, mladi Crnogorci sve češće rade za strance, a sve rjeđe stvaraju za sebe. Tako i najviše vole. Uče turski i ruski ali ne znaju svih sedam domaćih padeža. I zašto bi – naš novi jezik, sklepan prije par godina, trpi sve, od tri do sedam, po ličnom izboru.
Grad se mijenja u dubini — postaje „metropola“ bez temelja i korijena u kojoj su tradicija i profit na stalnom odmjeravanju snaga, uz dobro poznati krajnji rezultat.

Možda to nije tragedija već transformacija.
“Svaka ljudska sudbina je roman, samo treba imati oči da ga pročitaš.”
Budva sada piše novi roman, u kojem stari i novi stanovnici dijele isti kadar, ali različite replike.
Njeni zidovi još pamte glasove predaka, ali sada se na tim zidovima čuju i akcenti koji donose dašak svijeta. Svijeta koji neminovno mijenja našu kulturu, običaje i kuhinju do neprepoznatljivosti. Toliko brzo da mi ostajemo iza, gubeći tu utakmicu sa mnogo većim timovima.

Pozitivno je to što stranci u Crnu Goru unose novu energiju, disciplinu, investicije i drugačije poimanje rada. Iz toga moramo naučiti i izvući zaključke, što naravno nećemo učiniti.
Negativno je što ta energija briše lokalni ritam života, pretvarajući obalu u kulisu a ne zajednicu. U Budvi danas svako živi svoj mali san ali nikad ne dijeli zajednički.

Predstavnici srpskih političkih partija, onako zadihani od vlastite istorijske pobjede 30. avgusta, zaboravili su ili nikad nisu znali da pobjeda zna da bude i početak poraza. U svom slavodobitnom zanosu, razvalili su vrata crnogorskog državljanstva do temelja, ne samo da bi ih otvorili „našima“, nego i svakome ko je znao izgovoriti „brate“, ne mareći da su ulaznice i znanje pozdrava „merhaba“ i „spasiba“. Tako, u pokušaju da učine „veliko djelo“, ispadoše kao srpski domaćini koji prirede gozbu a na kraju budu jedini gosti sopstvenog stola.

Sa druge strane, crnogorske partije, one što su, kako tvrde, vjekovima ponosno čuvale „državnost“ i „identitet“, kad su shvatile da su izgubile jednu bitku, odlučile su, valjda iz starog principa, da izgube i rat. I to sa takvom elegancijom da bi i najveći stratezi političkog samoubistva mogli da im pozavide. Kad su već vidjele da je đavo odnio šalu, logična je bilo da pripomognu da đavo odnese i ostatak kuće! Pa su značajno doprinjele da državljanstvo dobiju i oni kojima ni u najcrnjim snovima nijesu namjeravale da ga udjele. Tako su, pokušavajući da prevare Srbe, zapravo nadmudrile same sebe i to do granice političke samonegacije. Sa srećom.

Sami smo srušili odbrambene zidove, koje su naši preci gradili vjekovima, za očuvanje identiteta, jezika, kulture i naslijeđa, po onoj poznatog anegdoti o Turcima i Marku Kraljeviću – iz inata!

U tom „veličanstvenom“ savezu srpske lakomislenosti i crnogorske tvrdoglave kratkovidosti, Crna Gora ulazi u novo poglavlje. Nije Evropska unija već poglavlje gdje svako misli da je pobijedio, a svi zajedno su patosirani. U zemlji gdje se mudrost mjeri decibelima, a patriotizam pasošima, teško da će ikad išta ostati čvrsto osim stijena koje gledaju i ćute.

Šta nas čeka?

Crna Gora ne umije i ne želi pronaći mjeru između otvorenosti i očuvanja identiteta da bi bila bogatija, i duhom i novcem. Zato će i Budva i veliki dio države postati prostor, ne ni grad ni država, bez lica. Prostor na karti koji ima more, ali nema obalu duše.

Svako ko dolazi u Budvu, davno je napisano, treba da postane Budvanin, u najlepšem smislu te rečenice.
Budva, naša kapija između tradicije i promjene, mora naučiti da bude domaćin ne samo gostima, već i sebi. Onaj ko ne zna kome pripada, što mi ne znamo pa ne možemo tome naučiti druge, lako postane stranac u sopstvenom gradu. To je sudbina onih koji su se koliko do juče dičili svojim osobenostima koje su čuvali i za koje su se borili 500 godina.

Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Tekstovi kolumnista ne dijele nužno stavove portala Borba