Otac i sin protiv sistema – progon Kadića ne prestaje: Kada je stručnost postala prijetnja vlasti?

„Umorio sam se od ovoga, mnogo puta sam pomišljao da dignem ruke. Jedan jedini motiv zbog kojeg ne odustajem je da se nešto slično ne bi nikome dogodilo, naročito u medicini. Mora se, kad-tad, istjerati pravda“, riječi su kojima novinarka Monitora Kosara K. Begović počinje razgovor sa specijalistom nuklearne medicine i predsjednikom Demokratske srpske stranke dr Rankom Kadićem.

Tekst u Monitoru završava se rečenicom koja danas zvuči kao opomena i najava istorijskog ponavljanja:

„Moja jedina greška je što sam se iz Novog Sada, gdje sam učio i specijalizovao, vraćao u Crnu Goru“, kaže dr Ranko Kadić. „Moj sin, koji je završio medicinu kao odličan student, neće ponoviti očevu grešku.“

Da ima ko, nad tim bi se zamislio.

Ali evidentno je — kao i otac, i Vuk je odlučio da iz Novog Sada, gdje se školovao i stekao ljekarska i naučna zvanja, ponovo dođe na ognjište odakle su mu pretke, ako nisu likvidirali, onda protjerali ljudi knjaza Danila, a njegovog oca progonio Milo Đukanović.

Vuk je, kao i njegov otac, posvećen rodnom kraju. Kao i otac, i on se vratio da pomogne svome narodu, i kao otac, preživljava nezahvalnost, nepravdu i neprincipijelnost. Obojica svjedoče izdaju. Danas, pred našim očima, svjedočimo progon koji vrši Milojko Spajić preko svojih ministara Šimuna i Vukovića i nebitnih članova Upravnog odbora Fonda — nad još jednim Kadićem.

Kao i u slučajevima njegovog oca i predaka, okolina gleda i ćuti. Ali Kadići nijesu od onih koji ćutke trpe zulum.

Dvije, tri decenije dijele dvije slične sudbine — oca i sina, obojicu ljekara, obojicu pravdoljubivih, i obojicu na nišanu vlasti.
Dr Ranko Kadić, prvi specijalista nuklearne medicine u Crnoj Gori, bio je progonjen, otpuštan i ponižavan jer nije htio da pristane na partijsku podobnost. Upokojio se u martu 2014. godine. Njegov sin, dr Vuk Kadić, danas direktor Fonda za zdravstveno osiguranje, suočava se sa istim mehanizmima — pokušajem nezakonite smjene zato što je po staroj uhodanoj praksi, koristio usluge u zdravstvenim ustanovama u Srbiji, u interesu pacijenata.

Iako razdvojeni decenijama, slučajevi Kadića povezani su nevidljivom niti — borbom za struku, moral i istinu, u sistemu koji je očigledno alergičan na nezavisne ljude.

Dr Ranko Kadić bio je pionir nuklearne medicine u Crnoj Gori. Njegov rad u Kliničkom centru i zalaganje za razvoj nuklearne medicine bili su od presudnog značaja za generacije ljekara. Ali, u državi gdje je podobnost često važnija od znanja, njegovo ime postalo je simbol progonjenog stručnjaka.

Sedam puta poslat na prinudni odmor, otpuštan, ponižavan, i na kraju — osuđen da plati sudske troškove onima koji su ga diskriminisali. Iako je imao podršku pacijenata i brojnih kolega, sistem je ostao gluv. Njegove riječi iz 2009. godine i danas zvuče kao opomena:

„Jedini motiv što ne odustajem je da se ovo više nikome ne ponovi.“

Ranko Kadić nije tražio ništa osim dostojanstva i prava na rad. Ali, kao i mnogi u Crnoj Gori, platio je cijenu što nije htio da bude dio mehanizma ćutanja i straha.

Dvije decenije kasnije, njegov sin, dr Vuk Kadić, nalazi se u sličnoj situaciji. Kao direktor Fonda za zdravstveno osiguranje, pokrenuo je niz inicijativa koje su imale za cilj poboljšanje zdravstvene zaštite građana.

Odluka sa kojom je omogućio pacijentima iz Crne Gore da se liječe u bolnicama i klinikama gdje se, po struci i opremi, često spasavaju životi koji bi u domaćim uslovima bili izgubljeni postala je povod za pritiske i pokušaj smjene. Razlog je istovjetan kao i u slučaju progona njegovog pokojnog oca. Srbi, a nisu kadrovi DPS ili PESa. Razlika je što se Ranko borio protiv DPS, a njegov sin je bio jedan od krivaca što je PES danas u poziciji da odlučuje o njegovoj profesionalnoj sudbini.

Oni koji ne žele da se zdravstvo Crne Gore oslanja na stručnost i međusobnu saradnju, već na političku kontrolu, ponovo su se ujedinili — ovoga puta protiv njegovog sina.

Slučajevi Ranka i Vuka Kadića pokazuju kontinuitet jednog istog fenomena: države koja ne podnosi ljude sa kičmom. Bez obzira na to koja garnitura je na vlasti — od knjaza Danila, preko komunista i Mila Đukanovića, do današnjeg „evropskog“ premijera Milojka Spajića — mehanizmi ostaju isti: administrativna osveta, diskreditacija, ćutanje struke i kolektivna amnezija. Istina, pod Danilom i komunistima Kadići su plaćali “neposlušnost” životima. Milo i Milojko to nisu radili.

„Znanje nije ničije vlasništvo. Ali kod nas je opasno kad znanje ima čovjek koji nije ničiji“, govorio je svojevremeno dr Ranko Kadić. Njegova sudbina kao da je proročanstvo koje se sada ostvaruje u životu njegovog sina.

I dok se dr Vuk Kadić danas bori da očuva pravo građana na zdravstvenu zaštitu i zakonito upravljanje Fondom, u njegovom postupanju nema ničeg spornog — osim činjenice da nije pod kontrolom. Upravo to je ono što sistem najmanje prašta.

Između Rankove rečenice „da se ovo više nikome ne ponovi“ i Vukove borbe za zdravlje pacijenata, stalo je četvrt vijeka crnogorske stvarnosti. Ali ništa se nije promijenilo — ni odnos vlasti prema slobodoumnim ljudima, ni mehanizmi pritiska.

Kadići su, izgleda, postali dijagnoza jednog društva: društva koje sistematski kažnjava stručnost, a nagrađuje poslušnost.

(In4s)