ZATURENA BRITVA

Piše: Emilo Labudović

Jednom je jedan moj stric, poteške naravi i nestrpljen, dok smo kosili podno Preslape, negdje zaturio britvu. A britva je bila mimo druge. Još đed je kupio nigdje bliže nego u Skadru, korice od sedefa a oštrica od najfinijeg čelika damaskog. Valjala je ovna pod zvonom, a stric je stalno govorio da je ne bi dao ni za tri. Znajući sve to, svi do jednog, veliko i malo, dali smo se u traganje za britvom.

Prevrnut je svaki kamen, svaki otkos, išlo se u svim pravcima u kojima je išao stric, ali čega nema – nema. Sunce se već bilo naslonilo na Bjelasicu a sjenke jurnule niz Jalu kad se odustalo od traganja. Stric, načmoren kao Komovi kad se obaviju čalmom gradonosnih oblaka, samo je zaćutao, skinuo kaput sa ovrška i zaždio kući.

Danima smo, dok smo plastili i sadijevali sijeno, kao sove buljili ne bi li je ugledali i stricu uhvatili muštuluk, ali…. Skoro mjesec dana kasnije, kada je strina konačno izmolila strica da promijeni pantalone kako bi ih oprala, britva je nađena u njihivom dubokom džepu. Stric se samo počešao po glavi i promrljao: „a ja se danima čudim šta me to povremeno nažulja niz stegno“.

Svi smo očekivali radost na stričevom licu, ali on je samo odložio britvu u fioku kredenca, prvi put se razdvajajući sa njom još otkad mu je đed, kao dječačiću prslih gaća, poklonio i ostavio u amanet, uru prije nego će promijeniti svijetom. I nikad je više ne uze u ruke i eno je i danas na istom mjestu, u istom već skoro strulom kredencu, u kući u koju odavno, osim duhova, više niko ne svraća.

Na ovu humorno – sumornu epizodu iz djetinjstva podsjetiše me sve brojniji sudski predmeti koji se godinama „gube i zaturaju“ po tužilačkim i sudskim fiokama sve dok na svjetlo dana ne izbije obavezujuća oslobađajuća „presuda“ zbog zastare ili nedonošenja presude u roku od tri godine. Čak i kada „zatureni“ predmet sve vrijeme žulja javnost, kao britva pokojnog strica, nije ni od kakve pomoći da se uhvati korak sa rokovima i presudi, pa kako god.

Malo se podigne medijska prašina, potraje neko vrijeme, a onda se slegne i, kako bi to rekao narod, pojede vuk magarca. A ko je vuk a ko su magarci ostavljam čitaocu da presudi. Valjda će to učiniti prije nego vrijeme iscuri.

Tužioci i sudije se „vade“ na loše uslove, male plate i nedostatak kadrova što, ruku na srce, i nije daleko od istine. Ali, taj guber nikad nije bio dovoljno dugačak tako da se gospoda u togama raskomote i opruže koliko su dugi, pa se ipak tužilo, sudilo i presuđivalo.

Doduše, bilo je i u tim vremenima svega i svačega, ali, kažem, „bilo je“! Ili, da podsjetim na onaj vic kada je jedan od revolucionarnih funkcionera, na nekom poslijeratnom skupu u Srbiji, na pasje ruge, kritikovao prethodni režim, stalno ističući kako je „bio truo“. Tada je jedan od prisutih, skriven negdje u dnu sale, prokomentarisao: „Imalo, pa trulelo. Kod vas nema da satrune“!

Ima sudija i sudova, raznih i od svake ruke. Nekada se, kad bi omašili ovi zemaljski, polagala nada u onaj Božji i Strašni sud, na kraju svega. Možda je činjenica da su ova dva „suda“ odavno suspendovana i razriješena, olakšala obavezu i savjest ovih zemaljskih, ali i dalje ima suda nad sudovima: SUD VREMENA čije „presude“ ne zastarijevaju.

A vrijeme je majstorsko rešeto. I ne prolazi, i ne zastarijeva, ono samo sazrijeva. Sazreće jednom i ovo naše. I valjda će naći i onu ovovremenu „Britvu“ koju bi uporno da „zature“!

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)