Piše: Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera Crne Gore
Međaš—riječ kratka a značenjem teška. Na prvi pogled to je samo kamen, trn, stub ili gomila zemlje. Ali ko zna šta znači zemlja, taj zna i šta znači međaš. On nije samo granica imanja—on je granica časti, istine, istorije. A ponekad i granica između života i smrti.
Oko međaša se svađalo ali i mirilo. Ako bi neko namjerno kamen pomjerio, to nije bila sitnica—to je bila provokacija, ponekad i poziv na krv. A godinama, decenijama, čak i vjekovima, međaši su čuvali red, odvajali svoje od tuđeg, ali i više od toga—oni su bili čuvari časti, povjerenja, nepisanih zakona sela. Pomjeriti međaš bilo je kao pomjeriti temelj kuće, ili prekoračiti liniju između pravde i nepravde.
Na tim mjestima, uz međaše nekad su padale i glave. Tu se znalo ginuti za riječ, za ponos, za stopu, za komad oranice koji nije mnogo vrijedio u novcu , ali je vrijedio u srcu.Ispod nekih od tih kamenova, ako bi mogli da pričaju, čulo bi se više istorije nego u knjigama . Jer tu se nije samo mjerila zemlja—tu su se mjerili ljudi.
Pjevane su i pjesme o njima. Narodna epika je znala da opjeva baš te ternutke kad se branila granica, kad se na međašu lomila sudbina . Na međašu krvca je kanula, brat na brata mač je podigao– tako počinju i neke epske pjesme, jer je međaš bio svetinja.
A u doba robovanja pod Turcima , i međaš je znao da bude više od kamena—on je bio mjesto okupljanja, tačka sa koje se krenulo u boj. Uz međaš se zaklinjalo, dizali se ustanci, donosile sudbonosne odluke. Bio je svjedok hrabrosti, ali i tragedije. Tu se u hladu lipe ili smrče, dogovaralo i disalo kao jedno. To nije bila samo granica—to je bilo srce naroda.
Jedan takav međaš-kamen stoji na ivici djedine njive, u selu koje sve ređe posjećujem, ali koje u mislima ne napuštam. Nije to veliki kamen, niti posebno upečatljiv za onoga ko ne zna njegovu priču. Ali za mene je on sve. Pored njega je moj đed odmarao nakon napornog rada u polju, često sjedio i dugo gledao u daljinu. Tu se sastajao sa komšijom, razgovarali bi, zapalili po cigaretu, i dijelili ono što se imalo–bilo da je to parče hleba, priča ili tišina.
Tu sam prvi put čuo riječi koje nijesu bile upućene meni, ali su ostale u meni :“ Ovo je naše, ne samo zemlja, nego i vrijeme koje smo ovdje proveli“. Tada nijesam razumio, ali sada znam. Međaš nije samo mjesto gdje počinje tuđa zemlja, nego i gdje počinje naša priča. Svako od nas ima svoje međaše-ponekad su to mjeta, ponekad ljudi, ponekad uspomene. One čuvaju granice našeg idnetiteta , našeg rođenja, pripadnosti, nasleđa,življenja, trajanja.
Međaš nije samo mjesto promjena, već i čuvar onoga što se ne smije izgubiti—običaja,priča, govora, pogleda na svijet, kao simbol onoga što smo ponijeli u svijet. A korijen jednom kada upoznaš, nikad ga ne možeš zaboraviti.Međaši možda danas nijesu toliko važni u pravom smislu. Ali u duhovnom, oni su neprolazna linija koja nas podsjeća ko smo, odakle smo, čiji smo. Čuvjau ono što smo naslijedili , ne u materijalnom, nego u vrednosnom smislu. To su naši simboli nasleđa. NJih ne vidiš u muzejima , ali ih nosiš u sebi.
Zato i danas kada vidim kamen pored puta ili gomilu kamena koja ničim ne privlači pažnju, zastanem. Jer možda je to baš nečiji međaš. A možda baš tu leži priča koju niko više ne pamti, ali koju zemlja nije zaboravila.
Međaši nas uče da ono što je naše– je vrijedno ne zato što je veliko, već zato što je naše. Oni nas podsjećaju da postoje granice koje se ne smiju preći, ali i vrijednosti koje se moraju braniti. Za neke to je samo kamen. Za mene– to je amanet.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
