Piše: Emilo Labudović
„Ne stresiraj se. Popij „leksilijum“, pa dođi kod mene i tu spavaj…“! Ova SMS poruka, koja bi, po sadržaju, trebalo da spada u onaj nedodirljivi prostor intime i ličnih sloboda, na žalost, medijski je osvijetljena i još jednom potvrdila onu čuvenu, narodnu, da „OZNA sve dozna“ i da smo svi mi pod budnim okom „Velikog brata“! Ali, zbog činjenice da je, em malo škakljiva, em razmijenjena između dvoje visokih aktera advokatsko – sudilačke branše, javnosti je promakla suštinska „poruka“ poruke: „leksilijum“ kao poslednje rešenje. A kad se taj lijek, kao poslednji spas, nudi sutkinji najvišeg ranga u državi, onda je sve otišlo u… Honduras!
Nije mi namjera da se isčuđavam i iživljavam nad ovom porukom jer je najozbiljnije smatram ličnom, i time zaštićenom, i duboko se izvinjavam akterima, ali me je njena suština inspirisala da povučem paralelu sa stanjem u kojem se nalazimo kao društvo i kao država. I, zaista, kud god da se siroti građanin okrene, jedino što može da stekne jeste glavobolja, anksioznost i besperspektivnost.
Ništa od onih krucijalnih državnih ciljeva i namjera ne da nije dovedeno do kraja nego nije ni krenulo sa mrtve tačke. Brojni kočničari crnogorskog državnog voza, koji se jedva vuče davno potrošenim tračnicama, svim silama vuku unazad. Troje potencijalnih sudija Ustavnog suda i dalje su u statusu sumnjivih kandidata jer među njima, gle čuda, nema predstavnika bošnjačkog naroda!? Kao da sudija najviše sudske instance treba da sudi „i po babu i po stričevima“, a ne po zakonu, jednakom za sve.
Bez prekida vodi se medijski, a i ne samo medijski, rat na relaciji Predsjednika države, na jednoj, i Vlade i Skupštine, na drugoj strani. Predsjednik se pretvorio u onog kukavnog Kalimera koji svuda vidi samo nepravdu i atak na „europske vrijednosti“ kojih se uhvatio kao pijan plota. A to što je odlučio da posthumno odlikuje blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija više liči na „izmivanje zuba“, što bi rekao narod, nego na njegov povratak na fabričko podešavanje. Za razlku od njega, premijer nam se i dalje ponaša kao da je vanzemaljac, pao s Marsa da „paf – paf“ metodom „rešava“ državnu jednačinu sa hiljadu nepoznatih.
Nada da bi smo uskoro mogli uskočiti u evropsko dvorište svakim danom je sve tanja jer nam je za „mentora“ dodijeljena država koja koristi svaki momenat da nas zajebava i ucjenjuje. I ne samo to, već se i u domaćim političkim, medijskim i NVO brlozima namnožilo Picula i „piculčića“ da nam i Zagreb može pozavidjeti.
Ruka zakona sve više djeluje kao da je sakata. Okrivljeni, bez obzira na stepen optužujuće krivice, samo su šetači kroz institucije sistema kroz koje prolaze kao kroz tržni centar, sa kratkotrajnim zadržavanjem na štandovima tužilaštva i sudstva. A kad je takva praksa suviše očigledna i pod lupom javnosti, onda se čitava stvar tri godine drži u fiokama i razvlači bez presude, pa okrivljeni, i kad je golim okom kriv kao krivo drvo, slavodobitno išetava kroz kapiju Spuža.
A na sve ovo, kao guba na torinu, naleglo sve evidentnije siromaštvo i unaprijed izgubljena trka sa cijenama, inflacijom, stanarinama… Dok desetine hiljada građana izvlače i crno ispod oka da bi obezbijedile podstanarski krov nad glavom, ništa manji broj Turaka, Ukrajinaca, Rusa, Albanaca NJemaca…kupuju ne pitajući šta košta. Više odavno ne važi ona stara žalopojka kako će „drumovi poželjet Turaka, a Turaka nigdje biti neće“ pa ih evo skoro sto hiljada i kako je krenulo, nije dalek dan kada će država Crna Gora biti podstanar u sopstvenoj kući.
A dok selo gori, ovdašnje političke, medijske i nevladine babe i dalje češljaju jednu te istu vunu: za sve su krivi Andrija i njegove „posrbice“! I promaja koja duva iz Moskve preko podstanice u Beogradu. Da toga nije, Crna Gora bi davno plivala u medu i mlijeku i bila ne samo članica EU već najevropskija od svih evropskih država. Čak i najmiroljubivije poruke sa tih adresa i Andrijini napori da posloži rogove u vreći, sagledani kroz lupu dežurnih domoljuba predstavljaju se kao direktno pogubljenje Crne Gore, povampirenje fašizma, četništva i koječega sve ne. Jedno vrijeme je sudsko – policijska potjera za bronzanim Pavlom Đurišićem bila prioritetnija od potrage za kolonom osvjedočenih ubica, švercera, špijuna i svakakvog ološa.
I, da se vratim na početak i na onu famoznu poruku: uzalud je da se stresiramo, jer iz ove mutljavine nema izlaza. Jedino što nama, običnim građanima, preostaje jeste da zveknemo udarnu dozu „leksilijuma“ (oni više izgubljeni mogu da povuku dim ili crtu, fala Bogu toga ima u izobilju) i da prilegnemo gdje se ko zadesio. A oni koji još imaju kod koga… ljepota božja.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
