Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Kažu da istorija ide u krug.
Krug je, tvrde matematičari, savršena ravna figura koju čine sve tačke u ravni jednako udaljene od centra. Taj centar smo bili mi, u našem malom budvanskom selu, odavno izbrisali gumicom interesa i lenjirom korupcije.
Iako budvanski kupljenodiplomaši nisu stigli do te lekcije iz geometrije, mnogi znaju da se površina kruga računa po čuvenoj formuli πr².
Ipak, u Budvi rezultat tog našeg kruga betonizacije već godinama ostaje misterija. Ne zato što ga ne znamo izračunati, već zato što se sve vrijednosti uporno skrivaju ispod slojeva betona, mita i ćutanja.
Ovdje, u ovom našem mikrosvemiru, krug odavno nije figura — već sudbina.
Budvanska istorija se ne okreće, ona se uvija. To nije krug, to je spirala, ali ne ona što vodi ka napretku, već ona što se uporno, sa dostojanstvom mulja iz Vještice, uvija u sopstvenu septičku jamu ili u neke obližnje otpadne vode.
Krug, u Budvi, nije samo geometrijski pojam. To je stanje duha, politička filozofija, pa i jedna vrsta kolektivnog sporta.
Trčimo ga već decenijama, u toj bolesnoj štafeti gdje ista lica samo zamijene dresove i proglase sebe „novom erom“. Opet start, ali sa istim igračima, istim sudijama, istim mutnim ugovorima u džepovima.
Na terenu – uvijek ista lopta, samo novi logo na majici.
Lično se “divim” podmlatku, tim srpskim političkim nadama, u hiljadu boja.
Nema razlike. Budva danas, bilo vlast ili opozicija, grad ili republika — svi igraju za iste gazde. Jeftino, ispod cijene za sebe, a po katastrofalno visokoj cijeni za grad i one koji tek dolaze.
I evo nas ponovo u krugu.
Vlast se vratila.
Ne ista — nego gora. Sada „pod platformom“, ali sa maskom modernosti i lažnog pomirenja. Oni koji su nekad marširali pod zastavom Komunističke partije, potom pod skraćenicom DPS, danas paradiraju u „platformi“ sa kvazi-srpskim priveskom istorije, spremnim da odglume patriotizam kad zatreba, sve kao pokriće za novi ugovor, novu parcelu ili koju kubikažu betona za šefove koji su i mali graditelji i veliki narko-dileri.
Sve izgleda tako poznato, da više ni ne boli, samo izaziva gorki smijeh i, u vrijeme povremenog otrežnjenja, plač.
„Stari i autentični“ Budvani traže još jedan krug ucrtavanja za par glasova.
„Novi“ vide svoju šansu u začaranom kolu privremenih lokacija i divlje gradnje.
Lokalna vlast kupuje i prodaje, planeri iz Podgorice, „ljuti neprijatelji“ lokalne vlasti, odjednom zdušno podržavaju.
Krug, savršen kao nikad prije.
Na čelu kružne parade — predsjednik Opštine Budva.
Nedavno optužen za organizovani kriminal i pranje novca (istina, u namještenoj katnićevskoj farsi), isti onaj čovjek koji je, dok je nosio opozicionu masku, vadio državne potvrde da „protiv njega nema postupka“ — kao da se istina može izbrisati kružnim pečatom iz arhiva.
Danas je u timu koji garantuje „transparentnost“ i “pomirenje”.
Nekad je galamio protiv privatizacije Budvanske rivijere, MIA Investmenta, Aqua parka, Svetog Stefana, protiv vjetro-turbina, prijetio krivičnim prijavama i sanjao o „povratku opštinske zemlje narodu“.
Danas, uz osmjeh i primitivizam koji mu “curi iz rukava”, potpisuje odluke, ugovore i poklone kojima se ta ista zemlja, bez centa u opštinskoj kasi, prepušta privatnim investitorima. I to onima koji ni ne kriju da žele da zidaju stanove umjesto hotela. Ili i jedno i drugo.
Budvanski krug, samo što mu je prečnik sada nešto komforniji — pet soba, garaža, terasa i pogled na more.
A ovakve akcije, znamo, dolaze u trojkama. Crnim, garavim, krvoločnim.
Predsjednik Skupštine, nekad moralni čuvar javnog interesa, danas je glasnogovornik rehabilitacije projekta WTE otpadne vode.
Isti onaj koji je glasao za ono što je kasnije tvrdio da je korupcija. U odboru direktora Vodovoda i kanalizacije bio je reformator — danas ga jednako snažno trese amnezija. Sad podržava ono protiv čega je juče vikao, kao da se biografija može oprati zajedno sa fekalnim vodama.
Uz to, „borcima“ za pravdu i podobnim advokatima isplaćeno je, ako je vjerovati izvorima iz Opštine, jer su cifre, naravno, tajna, nevjerovatnih četiri miliona eura.
Više od iznosa “za pomirenje”.
Ali dobro, plaćeni zaborav je u Budvi decenijama valuta sa najstabilnijim kursom.
Drugi članovi platforme, godinama su se busali u prsa protiv privatnih interesa, vjetroturbina na Brajićima i Aqua Parka i uništavanja Svetog Stefana.
Danas, isti ti, sa istim licima, samo vulgarnijim tonovima, ostaju u “platforma koaliciji”, pregovaraju, sa pozicija specijalnog savjetnika predsjednika Opštine Budva, da se bez plaćanja dugova otvori ono što su sami zatvorili, da se zagrade plaže, da se dignu turbine, sve, naravno, „u interesu naroda“. Dugovi se u Budvi ne plaćaju — oni se, jednostavno, rebrendiraju.
MIA Investment — turski tim koji je na obali Slovenske plaže posložio beton do neba. Nekad su današnji „Srbi sa tapijom“ protiv toga galamili, podnosili prijave, pozivali se na moral i zakon. Danas, za sitnih pola miliona eura „donacije“ za vrtić, sve to postaje „projekat od javnog značaja“. Od obećanih 2,5 miliona, došli su do pola miliona — i to ne za vrtić, nego za obećanje o vrtiću. Budvanski popust, sa osmjehom i crvenom trakom sa mašnom.
Ministri planeri oslobođene vlasti, lažno posvađani sa lokalom a suštinski povezani, pružaju jedni drugima ruke preko jedne drugačije platforme, uz obostrano zadovoljstvo. “Pocijepane i posvađane” članove partije opet neko iz Podgorice zašiva, uz jako duge ožiljke koji ostaju kao podsjećanje na glupost i naivnost.
Budvu su pretvorili u eksteritoriju — prostor gdje ne važe zakoni, osim onog jačeg, vulgarnijeg i pohlepnijeg. Sve na kamatu naravno.
Tako Budva nestaje, ne odjednom, nego u slojevima — kao stari kamen sa zidina koji gubi boju pod nanosima cementa. Svaka nova vlast, bilo iz Budve, Mojkovca ili Podgorice, otkine po jedan dio — komad mora, kvadrat neba, metar plaže. Igrači se mijenjaju, ali tim ostaje isti — DPS, građevinski lobi, zelenaši i karteli. I strašno jeftini političari.
Narod?
Umoran, sluđen, klimne glavom, primi mito u formi par kvadrata ucrtavanja i za četiri godine opet — zaokruži. Doslovno i metaforično.
To više nije politički krug. To je urbani samoubilački ples, završni udarac gradu koji je nekad imao dušu.
Budva više nije centar Jadrana niti njegova kraljica. Ona je sada centar sopstvene sramote.
Kad se završe svi ti „investicioni projekti“, kad umjesto hotela niknu apartmani, a umjesto turista dođu stanari, kad ne bude plaža već betoniranih lokacija za kupanje bogatih, zatvoriće se i posljednji krug — onaj u kojem je Budva prestala da bude grad i postala samo “projekat”.
Mijenjaju se čak i razglednice. Budva bez TN Slovenske plaže, bez lica koje je imala. Umjesto mora, Starog grada i borova — staklene kule, betonska jedra, reklame i tišina.
Krug. Taj vječni budvanski krug.
Vrtiće se i dalje.
A možda će jednom, iz neke buduće rupe u betonu, neko pronaći stare slike najljepše Budve i zapitati se:
„Ko je ovo uradio?“
Odgovor će, kao i uvijek, biti jednostavan.
Mi.
Autentični i došljaci.
Stari i novi.
Mještani i prolaznici.
Školovani i sa kupljenim diplomama.
Izdavaoci i narko dileri.
Mi, koji smo ćutali, gledali, smijali se, gradili i rušili, ucrtavali i legalizovali.
Mi, koji smo, na kraju, opet zaokružili.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Da gospodine Kentera, nestaje i nestala je ona nasa stara Budva, mediteranska, kulturoloski i civilizaciski, nestala je ona nasa stara Budva u kojoj se nije gledalo ko je katolik, ko pravoslavac, bili smo svi jedno, nestali je te nase kulturne Bd, dolaskom ljudi iz srbije, sjevera Cg. Hercegovine, rusa i svih ostalih koji ne pripadaju nasoj kulturi i koji su donijeli nesto novo koje ne pripada nama, i zato je danas Budva Surdulica i Bileca na moru!