USPRAVI SE, CRNA GORO

Piše Perica Đaković

Objavljivanje prepiski sa telefona, vođenih između lica koja je SDT procesuiralo, a koje se odnose na stanje vezano za bolest mitropolita Amfilohija, razlog su da me – gotovo svakodnevno – neko od prolaznika, poznanika, prijatelja ili onih koji su znali za moj kontakt s njim upita: „Zašto nešto ne napišeš na tu temu?“ Pa evo da probam i ja rečem koju na tu temu:

Eh, „dobri moji“ – zar vas nije sramota i stid što ste se našli u tim prepiskama? Posebno što ste, zarad partijskih uloga, ne samo „špijali“, već ste se potajno radovali i priželjkivali ovozemaljski kraj jedne od najvećih ličnosti među Crnogorcima u posljednjih stotinu godina. Čovjeka koji je, slobodno mogu reći – a nije to samo moje mišljenje – poslije Njegoša, najviše obilježio Crnu Goru i Crnogorce.

Kolika je ljudska gromada bio, a pored koje smo živjeli, nismo ni svjesni. Dovoljno je bilo znati da su ga svrstavali među najveće intelektualce svog vremena – u čitavom hrišćanstvu. Bio je to čovjek koji je uoči ustoličenja pape Franje s njim večerao bratski, čovjek koji je za života stekao svoje mjesto na duhovnom tronu. Čovjek kome su se klanjali i na Istoku i na Zapadu, gdje god bi se pojavio, čije su riječi s dubokim uvažavanjem svi rado slušali.

Da, bio je to čovjek kome je Bog odredio sudbinu – rođen na Božić, na crnogorskom kršu, odrastao uz manastir na Morači. Svjetlost Božija vodila ga je od rođenja, usmjerila ga na put kojim će kročiti. Ali, jedino njegovi Crnogorci – a nije prošlo nijedno njegovo obraćanje bez pominjanja porijekla iz Bare Radovića i vojvode Mine – nijesu mu udijelili pažnju koju je zasluživao.

A on je sve to stoički podnosio. Kako kaže Matija Bećković u pjesmi: „Prihvatao je svaki kamen bačen njemu – jedan kamen manje Hristu.“
Doktorska disertacija mitropolita Amfilohija ostaće upisana kao jedna od najsnažnijih – ne samo u pravoslavlju. Na njegova predavanja tražilo se mjesto više. Ipak, Crna Gora Blaža Jovanovića, koji mu je nudio sve blagodeti privilegovanog školovanja – ali pod uslovom da se odrekne Boga i teologije – nikada mu nije htjela priznati mjesto koje mu je pripadalo.

Zato je njegov povratak u rodnu Crnu Goru često bio odlagan i sputavan. Znali su – osjećali su – da će on svojom snagom obilježiti epohu i vratiti Crnoj Gori mjesto pod nebom koje zaslužuje.

Prihvatao je sve povike i pogrde koje su mu upućivali neznaveni. Ali nije skretao s puta, ni sa cilja koji ga je vodio u besmrtnost.

Vratio se u opustošenu – bolje reći zapuštenu – zemlju, u kojoj su neki partijci odlučili da Bog ne postoji. Zemlju u kojoj im nije bio svet ni zavjet najvećeg među njima – vladike Njegoša. Srušivši čak i njegov grob, mislili su da će tako odvesti Crnu Goru u neko drugo carstvo.

A on je sve to vidio, znao i razumio. I skromno, došavši na Cetinje, započeo je duhovnu obnovu: od sveštenstva i monaštva, preko hramova (preko 650!), do izgradnje dva najveća svetilišta. Na osvećenju Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici prisustvovali su svi koji nešto znače u Pravoslavlju. Taj dolazak je najbolje pokazao – koga je Crna Gora imala, a nije znala da ga ima.

Kao što reče Matija: „Vratio si Crkvu u narod, a narod odveo u Crkvu.“

Zato – nova Crna Gora počinje od njega. Pored Lovćenskog Tajnovidca, Crna Gora je dobila i Moračkog Jasnovidca. Dolazak najviših crkvenih vjerodostojnika u Crnu Goru svjedoči o tome.

Da, imali smo takvog čovjeka uza se, a nijesmo znali da je baš on obilježio i naše živote.

I dok je on provodio svoje posljednje dane na zemlji, neki nedostojni – nazivajući sebe patriotama – radovali su se njegovoj bolesti, priželjkivali njegov kraj. Trkali su se ko će prvi dojaviti loše vijesti, nadajući se „muštuluku“ – nagradi, od gospodara ili radi približavanja njihovim skutima.
Zaboravljaju oni, a bio sam svjedok, kako su mnogi slični njima, u posljednjim trenucima svoga ovozemaljskog života – baš njega tražili da ih ispovjedi i oprosti im sve gadosti koje su mu govorili. A on – njih nije odbacio, kao što su oni njega!

Zaboravljaju, ili nijesu znali za onu narodnu: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju.“

I eto – narod je kroz Amfilohija saznao kako su se dopisivali oni koji su, kad je trebalo da ostane uz njih, Crnu Goru – on izabrao da ostane. Nudili su mu najbolju medicinsku pomoć, Beograd, sve što može da se poželi. Ali on je rekao: „Kako je njima – tako neka bude i meni.“

Riječi doktora Bojića, kao i ljudi iz Mitropolitovog okruženja, potvrđuju to.

Najnovije prepiske samo obnavljaju staro pitanje: da li je sve baš moralo tako biti?

I pitanja će, dok je svijeta i vijeka, sigurno biti još mnogo. Ali, kao što je često govorio i sam Amfilohije:

„Čovjek snuje, Bog odlučuje. Svaka sila za vremena – a Njegova dovijeka.“

Zato, neka se zna: on je tu da svakom sudi i presudi – kako koji zasluži.

I baš zato je vrijeme da poručimo onima koji misle da su veći, jači i moćniji – da ničija nije do zore. Vrijeme je da se, zarad Lovćenskog Tajnovidca i Moračkog Jasnovidca, kaže:

„Uspravi se, Crna Goro!“

Bila si uvijek najjača – kad je tvom narodu to najviše trebalo.

Možda i da podsjetimo da je „Đedo“ sa svojim saradnicima vratio pomen i ime dinastije Petrović i doveo prvi put zvanično potomka Petrovića, a na zvonik manastira na Cetinju razvio prvi barjak sa grbom Crnojevića. Nije na odmet i toga se podsjetiti!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)