OSVRT O TUZI

Piše Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera invalida i restitucije

Tuga je osjećanje koje svako nosi u sebi, kao sjenku koja nas prati kroz život. Ona nije slabost, već dokaz da smo živi, da smo voljeli, gubili, sanjali i nadali se. Tuga nije samo plač. Ona se manifestuje i kao ćutanje, kao pogled u daljanu kao dubok uzdah „eh…“. Ona nije samo znak gubitka–već i dokaz ljubavi. Jer tugujemo samo za onim što nam je nekada značilo, što je bilo dio našeg srca, duše, života, što može da ostavi prazninu pa to nazivamo tugom.

Tuga se ne vidi uvijek. Ona se skriva u tišini, u pogedu pred zalazak sunca, u dubokom uzdahu, nad fotografijom, kad čujemo pjesmu iz mladosti. Tuga nije samo plač. Ona je i korak koji uspori, i riječ koja zastane u grlu, i sjeta koja se nastani poslije osmijeha.

LJubav je tu kad se sjetimo velikih ljubavi, onih koje su nas oblikovale, a koje nijesu trajale. Tuga i za izgubljenim generacijama, prijateljima i bližnjima koji su nas napustili. Tuga za onim mladalačkim idealima, ne ostvarenim snovima za kojima su srca žuđela i sve u snovima i ostalo.
Tuga je dio svakog života. Tiha pratilja čovjeka , ponekad nevidljiva, ali uvijek je tu. Nije tuga samo znak gubitka– već i dokaz da smo duboko osjećali, da smo živjeli punim srcem.

Dolazi i kad se sjetimo ljubavi koju smo voljeli– to najviše boli, ljubavi koje su se rasule u vremenu, kao lišće pod jesenjim vjetrom. Dolazi i kad se sjetimo brata, sestre, roditljalja, prijatelja koji su otišli, zaboli slika koja više nije stvarnost. Tuga za vremenima kada smo bili maldi , liepi i zdravi, puni snage. Tuga zbog sopstvenih grešaka , riječi koje nijemo izgovorili, ili zbog puta koji nijesmo smjeli da izaberemo.

Tuga nije samo u suzi. Ona je i u ćutanju, u pogledu ka praznoj klupi-stolici u parku, kući.

Tuga obuzme kad se sjetimo izgubljnjenih generacija, drugova, saboraca, familije koja je nekad zajedno sjedjela oko ognjišta. Kad se prisjetimo države koja je bila naš ponos, a sada samo u pjesmi i srcu.

Tuga je i za ulicicama koje su zaćutale, za korzom koje više ne zvoni od malih koraka, za šetalištima gdje smo držali tuđu ruku prvi put, za školama koje su postale tišina, za izletima koji su sad samo sjećanja , za mladošću koja je prešla u prošlost.

Ali za nas sa sela , tuga ima i svoj poseban ton. To je ona sjetna melodija prela , sijela i igranki, kada se u dugim zimskim večerima u seoskoj kući pored vatre koja pucketa, pjevalo iz duše, igralo kapa, mice i domina , mauza , žandara i fircika, i kad se pijuckalo i šalilo iz duše, slušale gusle i pjesme o Marku na šarcu , Starini Novaku, o pogibiji Viteškog kralja, a svako lice bilo osvjetljeno lampom i smijhom. Sijela gdje se pjevalo, igralo šećera, plelo i prelo , pričalo oči u osči, srce u srce. Gdje se život slavio jednostavnošću i zajedništvom.

Tuga je i kad krenemo stazom kojom više niko ne ide, kada prođemo kraj ambara koji se više ne puni, kad vidimo česmu, bunar pored kuće, bez kante, bez glasa , kladu bez sjekire. Ipak , u tim trenucima , srce zna da je živjelo.

Tuga je i za mladošću koja se ne vraća, za pjesmom koja se sada pjeva smo u sebi. Za ljubavima koje su nas vodile, za idealima koji su nas grijeli.
Ali, tuga nije naša slabost- tuga ima i duboke vrijednosti. Ona nas uči empatičnim, sposobnim da razumijemo druge. Ona nas povezuje sa onim koji su prošli slične životne borbe. Tuga nije samo teret-ona može biti i lijek. Ponekad iz tišine tuge, poraste najdublje razumijevanje života. Uči nas poštovanju, strpljenju, razumijevanju. Ona nas čini ljudima. I neka ostane sa nama kao sjećanje, ne kao teret.

Kao predsjednik penzionera, znam da je tuga često saputnica godinama. Ali isto tako vjerujemo da je ona znak da smo živjeli punim srcem. Da smo voljeli. I da , čak i u tuzi, možemo pronaći dostojanstvo , mir i snagu.

I zato , ne bojmo se tuge. Prihvatimo je kao dio našega puta. Podijelimo je sa drugima. Jer, kada se podijeli, tuga gubi snagu- a srce postaje lakše.
Neka ovaj osvrt bude posvećen svima koji u srcu nose sjetu.

Za one koji nijesu više sa nama.

Za prve ljubavi što su nestale kao magla nad planinom

Za rijetke prijatelje iz studenskog života.

Za životom koji smo živjeli- časno, pošteno, s ljubavlju.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)